Krijem se iza privida,
iza klimavih kulisa lažnog spokoja
noseći masku nezainteresovanosti.
I tako skrivena odbijam zvuk koji
opominjuće tupo udara o zidove sivih ćelija
najavljujući buru koja, potisnuta,
strpljivo čeka momenat da preraste u oluju.
Odbijam da čujem onaj tik – tak zvuk
koji svaki čas može da postane – bum !
Rezak zvuk upaljača, ko zna koja cigareta
bljutav ukus kafe i igra prstiju
s onim neposlušnim pramenom
koji pada na lice baš onda kad ne treba,
već viđeno, niz loših pokušaja
da se potisne misao i izbjegne onaj,
tako dosadan i iscrpljujući monolog
koji ničemu nikad nije odveo osim glavobolji.
Ravnodušnost. Pojam koji u ovom trenutku
djeluje dalje od onog – postati milioner,
a jedini koji u sebi ima smisao i spokoj
koji tako grčevito tražim iza maske istog.
Lako je zatvoriti vrata, podići zidove
staviti na lice onaj osmjeh iza kojeg se
ne vide plodovi iz kojih je iznikao,
naravno, pod uslovom da su oči dobro skrivene,
i zavarati sve oko sebe, i sve one tamo negdje.
Laž, sto puta ponovljena, biva istina.
Biva li i za mene ?!
Ma znam, samo, danas tako hoću,
tako mora, a ono sto mora, zna se – to i biva.
Biva tišina i u njoj aluzije
razbacane težnje ka nedostupnim visinama
ptici, koja je odavno ostala bez krila.
Rezigniran korak od nigdje ka ničemu,
puna pepeljara zgnječenih pokušaja,
pokušaja nestajanja od vlastitog ja
ka svome alter egu koji se ruga nastojanju
smrtnika da dosegne božanski vrt,
tako dalek i neopipljiv vrt dostupan rajskim pticama,
pticama koje su imale krila za let.
I smije mi se alter ego, kao ptica rugalica
dok se Feniks po pepelu batrga,
neposlušan pramen iritira dok po oku pada,
krijem se u oblaku dima
iz kojeg izvire svijest o zabludi sopstvenog pada,
popravljam masku spokoja i kao klovn
nekog, sasvim nepoznatog, malog cirkusa,
namještam šminku i igram rolu samo za sebe
u praznoj šatri na trgu napustenog grada .
