ЉУБАВ И ВИНО 2021. – Најава за промоцију 14.02.2021 у 18:15

Гласањем жирија виртуелним путем, преко мејла или телефона у периоду од 9 до 11.2.2021. године, жири конкурса ЉУБАВ И ВИНО – ВЕЧИТА ИНСПИРАЦИЈА, у саставу: Љубодраг Обрадовић; песник – председник, Светлана Ђурђевић, песник – члан; Живорад Милановић Маки, академски сликар – члан; Мирослав Живановић, песник – члан; Латинка Ђорђевић, песник – члан; Саша Милетић, песник – члан; Слађана Бундало, песник – члан и Драгојло Јовић, песник – члан, донео је одлуку о наградама на овогодишњем конкурсу. Резултате можете погледати 14.02.2021. године у 18:15 у прeмијери на YouTube и на www.poezija.rs .

Настави са читањем “ЉУБАВ И ВИНО 2021. – Најава за промоцију 14.02.2021 у 18:15”

Monolog jednog klovna

Krijem se iza privida,
iza klimavih kulisa lažnog spokoja
noseći masku nezainteresovanosti.
I tako skrivena odbijam zvuk koji
opominjuće tupo udara o zidove sivih ćelija
najavljujući buru koja, potisnuta,
strpljivo čeka momenat da preraste u oluju.
Odbijam da čujem onaj tik – tak zvuk
koji svaki čas može da postane – bum !

Rezak zvuk upaljača, ko zna koja cigareta
bljutav ukus kafe i igra prstiju
s onim neposlušnim pramenom
koji pada na lice baš onda kad ne treba,
već viđeno, niz loših pokušaja
da se potisne misao i izbjegne onaj,
tako dosadan i iscrpljujući monolog
koji ničemu nikad nije odveo osim glavobolji.

Ravnodušnost. Pojam koji u ovom trenutku
djeluje dalje od onog – postati milioner,
a jedini koji u sebi ima smisao i spokoj
koji tako grčevito tražim iza maske istog.

Lako je zatvoriti vrata, podići zidove
staviti na lice onaj osmjeh iza kojeg se
ne vide plodovi iz kojih je iznikao,
naravno, pod uslovom da su oči dobro skrivene,
i zavarati sve oko sebe, i sve one tamo negdje.

Laž, sto puta ponovljena, biva istina.
Biva li i za mene ?!

Ma znam, samo, danas tako hoću,
tako mora, a ono sto mora, zna se – to i biva.
Biva tišina i u njoj aluzije
razbacane težnje ka nedostupnim visinama
ptici, koja je odavno ostala bez krila.

Rezigniran korak od nigdje ka ničemu,
puna pepeljara zgnječenih pokušaja,
pokušaja nestajanja od vlastitog ja
ka svome alter egu koji se ruga nastojanju
smrtnika da dosegne božanski vrt,
tako dalek i neopipljiv vrt dostupan rajskim pticama,
pticama koje su imale krila za let.

I smije mi se alter ego, kao ptica rugalica
dok se Feniks po pepelu batrga,
neposlušan pramen iritira dok po oku pada,
krijem se u oblaku dima
iz kojeg izvire svijest o zabludi sopstvenog pada,
popravljam masku spokoja i kao klovn
nekog, sasvim nepoznatog, malog cirkusa,
namještam šminku i igram rolu samo za sebe
u praznoj šatri na trgu napustenog grada .

ЉУБАВ И ВИНО 2021 – ДВЕ ПЕСМЕ О ВИНУ

 

ОД ВИНА СЛАЂА 

Опијен лепотом која телом струји
Док твој поглед тече ми кроз вене
Косе су ти густе ко грозд окићени
Анђеоским гласом опијаш ти мене.

Видех како сунце љуби тамјанику
Тек изниклу, младу, набујалу, нежну
Пожелех да будем чокот обасјан од сунца
А ти моја тамјаника мирисна и слатка.

Мрсих листаре младе у твојој коси
Убрах најлепши грозд младог винограда
Жудећи за опојним мирисом као да је лек,
Из чаше у коју се улила тамјаника.

Ноћас сам попио вино што једном се пије
Са усана жене а жена није,
ја стари пијанац
Што кафаном влада, изгубих жеђ
Због жене која је од вина слађа.

© Дејан Петровић Кенац

 

ЦРВЕНО И БЕЛО

Виноградари славе
годину родну,
родило грожће црвено и бело.
Спремају подруме своје,
најсрећније наше село.

Да се точи да се пије,
весеља да се праве,
да се наздрави домаћину,
за срећу и добро здравље.

 Из бурета вино тече
и црвену реку прави.
Бело и розе,
 на обали род славе.

© Даница Рајковић

На овогодишњи конкурс ЉУБАВ И ВИНО 2021 приспеле су и ове две песме (додуше на други мејл, односно смс-ом на мој телефон) и тако сам ја направио пропуст и нисам их уврстио у конкуренцију за награде.

Настави са читањем “ЉУБАВ И ВИНО 2021 – ДВЕ ПЕСМЕ О ВИНУ”

Mesečev san

Blagi su dodiri u mom krvotoku;
Zaglušenog cveta, što se ori.
Za pobedu nad životom u mom oku,
istrajno se, ova, pesma bori.

Odneguj, nežne kiše što svrbe,
dok koračam i poslednji metar;
Spavaj golo, podno moje grbe,
šaputanjem, pokriće te vetar.

Moje oči, uprte u zemlje sive;
To je reč što, nam, udove spaja.
Na dobrom glasu dok su žive,
ušećerene uši, konačnog kraja.

Ja nisam pesnik, već rečima pravim;
Od dece zagrobnog, cveća i šale.
Hvala vatri što umem da stavim,
pesmu u život i zvezde mu pale.