
У ВИСИНАМА
Песнику, Благоју Баковићу.
Када дођеш у врхове оне,
где ветрови сонате изводе,
попнеш каму до неба,
јави се стиховима!
Када те тамошња лепота препозна,
не мораш се враћати више,
преселио си се у песме,
најдубље трагове.
Настави са читањем “У ВИСИНАМА – Андреја Ђ. Врањеш”
Месец: фебруар 2021.
Ime od imena LjUBAV
Ona je čaša najslađeg vina
što dušu razgali bez pijanstva
i srce ogreje kad stud zavlada.
Ona je Ljubav prečista
Ljubav koja pogledom leči
Ljubav koja grli bez reči.
Ona je ceo Svemir u jednoj Zvezdi
ceo Svet u jednom Biću
najbistrija kap u svakom piću.
Ona je od Ljubavi rođena
Ljubavlju vođena kroz Svetlost
Ona je dokaz da postoji Večnost.
Ona je Zavet i Amanet
tihi Čuvar lepote i Dobrote
bezuslovna kruna Čistote.
Ona je od Ljubavi sazdana
Ljubav joj je Put kojim hodi
bezuslovni dar od Boga dat.
Ona je Sve i Svaki dan
Ona je kap rumenog vina
ime je njeno Bezuslovna.
Neko je zove Milost, neko Istina
Lepotom i Iskrenošću Celiva
Neko je zove Anđele, a Ime joj je
U svakoj reči i svakom osećanju
u svemu je od toga ima
Ona je zbir svih imena u jednom
U imenu od Imena Ljubav
u imenu od Imena Svetlost
Ona je MILICA, Ona je Blagoslov !
( Pesmu posvećujem kako mojoj, tako i svim onima
koji imaju ili će imati jednu Milicu pored sebe )
Šta god slavili ovoga dana, proslavite u radosti,
a Volite svakog dana u godini, u životu …
U prilogu, još jedna pesma za sve Milice,
i dok je čitam vidim da je On to napisao mnogo bolje od mene .
***
Ljubavi, ti si vatra
koja gori u mom telu ;
čija me toplina peče,
i koja me greje kad je hladno veče.
Ljubavi, ti si prsten
oko moga srca;
od tebe mi srce jače kuca,
od tebe mi srce puca.
Ljubavi,ti si otrov
u mojoj krvi;
sa njom putuješ kroz vene,
i osvajaš deo po deo mene.
Ljubavi, ti si Milica,
prsten oko moga srca,
otrov u mojim venama,
vatra u mojim očima.
Milice, ti si ljubav,
stvoren sam da budem tvoj,
da te uzmem u zagrljaj,
i volim.
© Denis Alispahić
JUTARNJI VOZ – Mirko Popović
Svakoga jutra prvi otvara oči
Kao da netko u njemu
Oživljava zaborave na doba
Kad su mu jutarnji vozovi
Odnosili mladost
U njemu se gnijezdio Drvenik
Mostar Frankfurt Venecija
Davno proživljen Zaostrog
Дан заљубљених душа наших; Јована Живковић
Дан заљубљених душа наших
Данас је тај дан,
Дан када се заљубљени
Шетају држећи се за руке,
Данас је тај дан,
Када љубав испушта радосне звуке.
Данас се смејеш,
Данас све заборављаш,
Јер данас је дан,
Љубавни…
Данас се љуби,
Онако фино и страсно,
Данас је срећан и онај што губи,
Данас је љубав и јутро снено.
Неким даном би и рекли,
Али данас не,
Све страхове што су срце пекли,
Данас их нема, данас не.
Данас се слави,
Данас се најлепше ћути,
Данас се пева али и слути,
Данас љубав слути још веће љубави.
Данас нам сне
У стварност доноси,
Привидом данашње љубави јасне,
Све обасипа, звезде нам с’ неба сноси.
Данас ми ружин цвет пружи,
И кафу у кревет донеси,
Данас нек туга срећу ми служи,
И нек види да љубави, ти све си.
Данас ми реци,
Најлепше речи,
Данас учини да верујем срећи,
Да када ми дође,
Умем да спознам,
Да је тај дан,
Дан заљубљених душа наших!
Osuđena
Reci, kud su me to odvele zablude
gdje sam to i kojim svijetom lutala
s kakvim ljudima živjela
koga voljela kome se divila
pod kojim nebom zvjezde snivala .
Reci, šta je to između uzdaha
istkano šarenim lažama
u kojim rijekama sam noge hladila
u kojim morima biser tražila
s kojim vjetrovima kosu češljala
kad nisam osjetila kad sam umrla .
Reci, kako te nisam poznala
u ponoćnom maskembalu paklenih prikaza
kako sam se u mrežu pauka uplela
zaslijepljena plamenom koji sagorjeva
plamenom koji ništa sem pepela
za svojim ognjem ne ostavlja .
Reci, kud su me odveli snovi djeteta
kojoj sam to zvijeri u krilu zaspala
ko me je zorom suzom budio
čime mi osmjeh brisao
pred čiji sam sud to stala bez odbrane
ko me je to na tebe osudio .
МОРАВСКА ТРОЈЕРУЧИЦА – Љубиша Бата Ђидић
МОРАВСКА ТРОЈЕРУЧИЦА
Само ти прерушена
у три моравске реке
ходаш Србијом
Мајчице
Само ти
за великих поплава
а задесиле су нас и ове године
одвајаш наше чисте брзаке
из туђег муља
Бистра Разводнице
Настави са читањем “МОРАВСКА ТРОЈЕРУЧИЦА – Љубиша Бата Ђидић”
У ПОХОДЕ ГАМЗИГРАДУ – Љубиша Бата Ђидић

У ПОХОДЕ ГАМЗИГРАДУ
1.
Пре него што сам га посетио
саздао сам све његове куле
сместивши их пажљиво у моју висину
поставио прекрасне розете
сместивши их пажљиво
у моје очи
исклесао музе, нимфе и грифоне
сместивши их пажљиво
у моје у груди
и гробље
у своје
кости
и наравно
побио сам многе робове
и правио многе баханалије
као да ја не знам из овог времена
како се правила историја
из оног времена
И никако нисам хтео да одем
и слушам како ту исту причу
понавља онај брбљиви водич
Тог дана кад сам посетио Гамзиград
одустао сам
да одем у њега
2.
Да би знао да изађеш
мораш знати како си ушао
у ово место
Они те могу пустити
као Диониса с музама и грожђем
као легионара у војсци Галерија
ил као Сократовог ђака
ако си понео
чашу отрова
Ал нико ти у све то
неће овамо веровати
боље да се вратиш
у своју
камену опну
у камену постељицу
да танким пипцима каменог паука
предеш сву ову камену историју
у коју сви верују
Док ја не дођем да те пробудим
давно уловљен
у твоју мрежу
Настави са читањем “У ПОХОДЕ ГАМЗИГРАДУ – Љубиша Бата Ђидић”
Pesak i tišina
Pod kopitima meseca,
moje arterije galopiraju
čežnjom, sruši pesmu ‘tica,
i spusti ruke do zemlje,
do njenih, usana i lica.
I kreni uz guste zrake,
jutra, što u krilu leži.
Pod zubima vremena, puštamo krv,
mlazeve mlake,
na koži strahova, tragove –
od poezije, zaneseno ureži;
Moje se želje, skrivenih lepota,
lepe za sunce u podnožju grudi.
Svirepo, keze se na osmeh,
na moju noć,
Jer vole zvezdama,
kad pesnik se budi.
JEK BEZUMLJA – Mirko Popović
bude tako kad srebren mjesec
zaplovi pa svime što jesmo
uzdasima vodā predajemo se
Uzvišena brda
~đedova pesma~
Kuda li plove zaspale lađe,
što se, eto, nazivaju mojim.
Ima li nade za napuštene šume,
što iz pelina dete ispade slađe.
Ko će olujno nebo da razume.
Koje, posle groma pođe da plače.
Cvetovi na voćkama što zru,
ispraćaju kolone, volovskih kola.
Zalud se moje, mlade, ruke tlače,
o kamenu sudbinu livada i smola;
Nemamo osmehe, za krezave i bez ćudi.
Reke što u mestu, ćutljivo protiču,
za jedan vek, što pšenica rodi,
dušu za sumanute obale, prodaju ljudi,
a, obalama i kanjonima misao, teška, brodi.
Da isprati lađe, vaše i moje.
I prirodi, da sabere zagonetke sve.
U pletenoj korpi, od pruća behare,
za na moj grob, da mi večno stoje.
Uklesani predeli, kao reči te.