Saša Milivojev – THE SON OF THE UAE

Saša Milivojev - THE SON OF THE UAE
Saša Milivojev – THE SON OF THE UAE

Saša Milivojev


To you my desert, I am returning,
the land of happiness and serenity behold,
the camel carries me towards the Sun,
adorned with the hues of gold.
Mother of noble heroes untold,
Only you know how to forgive,
Softly embrace, conceal a tear,
Emirates, Mother,
this life I have for you I’ll give,
and no other.
Here, where I have a sister and a brother,
where all the doors are open for me,
where Lilly blooms, as beautiful as can be,
Emirates, the Heart of the world it’s thee.
We’ll fly on the wings of the hawk,
we’ll soar through all of the space and all time,
embellish the stars with our flags,
before we leave them behind,
red, green, white and black
will shine from Moon to Neptune and back.
A flash of white kandoras, glistening so bright,
angels, guardians, illumine like starlight,
glistening, from Dubai, right up to the Skies,
to Abu Dhabi,
to paradise,
to sisters abayas, as black as the night.
to father’s caress,
where grows the seed of virtuousness,
In the golden desert,
thirsting for love,
where the umbilical cord is breaking,
where mother is always waiting,
for the day,
her son will return, from lands far and away,
where Lilly blooms, as beautiful as can be,
Emirates, the Soul of the world it’s thee.
 .Translated by
Ljubica Yentl Tinska

Saša Milivojev – ZAO SVET BEZ DUŠE

Saša Milivojev
Saša Milivojev, Photographer: Tarlan Bayramov



Svi su snovi pali
Nestali u trenu
Tužne oči sad su
zaspale dok plaču
Zvezde jauču
Nikog više nema
Pustinja i pesma
Izdaje su sada
ubod oštre kame
Rak na srcu rane
Zao svet bez duše
kao mrak je pao
Sve su sada tuge
vapaj i pakao
Kapi suza krvi
toče punu reku
A niko ni da stane
Nikog ni da gane
Nikako da svane
Svi su isto tužni
Glume sreću jadni
Teški su nam dani
Umiremo sami
Zao svet bez duše
u oči te gleda i laže,
ako ti neko nekad kaže
da te voli,
nasmeši se
i unapred preboli


Saša Milivojev
Saša Milivojev


Biti nezavisan pesnik u Srbiji znači biti gladan, nemati posao u rođenoj zemlji, nemati zvanično zvanje, ni status dostojan ljudskog bića, nemati zdravstveno osiguranje, staž, penziju, iako je pesništvo profesija, zanimanje, jer pesnik radi i stvara pre svega za svoj narod. Univerzitet u Beogradu da otvori poseban odsek za pesničko usavršavanje, ne kako postati kritičar, istoričar književnosti, tumač poezije ili profesor, nego kako postati pesnik. Da ne bi bilo zloupotrebe zvanja, u fakultetskoj diplomi mora da piše DIPLOMIRANI PESNIK, a ne profesor književnosti. Pesništvo je najvažnija umetnost, iznad svake druge umetnosti, iznad književnosti, literature i istorije, živi trag, dela. Pesnici bi trebalo da budu lice države i nacije, a ne da umiru od gladi. Dovoljno je da ceo svet pogleda biografije najvećih srpskih pesnika, tuga za tugom, da se Srbin postidi što je Srbin. I onda se čudimo što nas nazivaju “monstrumima” i “najgenocidnijim narodom na svetu”? Kad smo takvi prema rođenim pesnicima, kakvi smo prema drugim ljudskim bićima? Nešto lepše biografije imaju samo oni pesnici koji su bili bliski vlasti, ili diplomate, drugi su proslavljeni tek nakon strašne smrti, a nesebično su davali svoje duše, srca i živote srpskom narodu pišući na srpskom jeziku! Zapravo Srbija ni ne zaslužuje tako genijalnu poeziju kakvu ima.

Saša Milivojev in Dubai Marina, United Arab Emirates, 2021

Saša Milivojev in Dubai Marina, United Arab Emirates, 2021.Photographer: Tarlan Bayramov
Saša Milivojev in Dubai Marina, United Arab Emirates, 2021.
Photographer: Tarlan Bayramov


Prof. dr Rade Božović
Professor PhD Rade Božović
Professor emeritus PhD Rade Božović
about the verses of
Saša Milivojev’s “Pain of the world”

A prolonged and warning cry of Saša Milivojev is always and anew prompting us to carefully contemplate the world we are living in. Alas, the world is far too small for a true literate and must be treated planetarly. However, these verses of Saša are not sent forth from Pan’s flute, they are wailing from Rumi’s Nay, a type of Middle-Eastern flute. And it seems as if, they are once again embodying the warning and worrying words of Rumi “Don’t sit under a tree with those that do not understand you, sit only with those who know and understand you. Sit only under a tree that is full of blossoms”, from now on.

My Saša, it is hard being a poet in these times, dry and wasted. It is as hard as ascending the Axis mundi, the never-ending, invisible, heavenly pillar. The heavens are soaring and the earth is unyielding. A timber post is easy to climb – they have stirrups. But it is worth it, and it is possible, with help of universal thought and fierce words. I know Saša that you eagerly wanted to find the right words for the contemporary wanderings of the frightfully perplexed world. You succeeded in terms of themes, however, how does one find the right, unadulterated words for themes so terribly compelling? You have succeeded, oftentimes, with poignant thought, although sometimes suffocating the words with gratuitous rhymes… And there once again, just like Rumi’s nightingale, who landing on the rose’s thorn, still continues to sing. You were not afraid of the thorn. Although you walk on the thorns. Your cry is not coming from Voltaire’s garden, it is a celestial cry from the depths of hell. For the One who is capable of hearing.

And so, in this vertiginous and puzzled world, the Jupiter and Venus are embracing, however, luckily, there are men who don’t believe that man and the donkey are smarter than the man. You got that right, Saša. It is right to fight against that poison that is, in your own words “on the planet of the reptiles, piles of human corpses”. Are we going to be burying them in cardboard coffins, the likes of WWII Britain?

Professor PhD Mila Alečković about the poetry of Saša Milivojev

Prof. dr Mila Alečković
Professor PhD Mila Alečković
Professor PhD Mila Alečković
about the poetry of Saša Milivojev


Had it not been for a fact that I myself am a child of a poet, I may have failed to perceive the talent of a young man who lives faraway from his hometown, yet not far from his ancient archetype. Was Sasha Milivoyev born a poet, or is this what he had become, out of what breadth bears in its trail, that sharpens the senses and adds up all the sufferings, regardless. Milivoyev is simply a poet in the melancholy backdrop of the maker, who is sheltered and strengthened by his verses. Milivoyev knows that with poetry one transcends to timelessness, to infinity, to imortality and namelessness in which we become the twins and transmitters of Chist’s words, hence in his “Message After death” he says:

And I have died,
in antiquity,
and noone ached for me.
Some rejoiced,
young as I was, as I bled on the cross,
drenched in blood, in agony.

Not a single tear rolled down for me,
when they nailed my bones to yew,
the dzelats were singing sneeringly.
and I was smiling, forgivingly.

In that life so brief,
in that cauldron of hell
in the tarnished jaws
I begged for love with poetry,

Earnestly, the poet perceives the timelessness and supremacy of creation in which, owing to poetry no less, he forgives the numerous bypassers of life and looks at humanity from some other, altogether tranquil, distant angle. Milivoyev sings:

And as I have perished
to all I have forgiven,
soaring to Third Heaven.

Into the mountains of crimson jade,
Barefoot with the angels I stroll,
It is raining milk and honey
on the squares of the city of gold,
just as it did before.

Was there ever a true poet that did not dream of his own passing, especially being a melancholic? There is no poet that does not live a second or third life, through poetry bestowed. Sasha Milivoyev flawlessly perceives this ceaseless orbit, and hence draws to a close the most beautiful of his poems with these words:

Here, there is no pain and misery,
resentment and poverty, fear and sin,
by the beautiful streams,
sweet fruits are blossoming,
here, love is always waiting for you
when you come to stay from far, far away.

The poet is within us, although at times miles away. It is with his gift that he transcends through space and time. With his talent, Milivoyev embodies just that. That is why his poetry is an internal howl that discerns the futility of the subjacent world of suffering and grief. The greatness of the poet lies in living in the suffering yet speaking from the unforeseeable heights, transforming the suffering into a blessing and being triumphant.

Faraway from his homeland Serbia, Sasha Milivoyev is nonetheless close to all of us. He left, but he knows that here, for him, love will always be the way, when he comes from far away. The Poets Souls Society is always waiting for him.

At last, an old Russian song says: All you need is to look up at the dark and towering, star embellished night skies’ to see the one that is faraway… And so, I too, can now, at night, from the vast distance, see and hear the poet Sasha Milivoyev.

PhD Mila Alečković
professor of psychology and psychiatry, author
ex University of Sorbonne
International Society for Psychopathology of Expression and Art Therapy

Translated by Ljubica Yentl Tinska
Prof. dr Mila Alečković i Saša Milivojev
Professor PhD Mila Alečković i Saša Milivojev

Sasha Milivoyev is an eminent Serbian writer, poet, columnist and a journalist, residing in Dubai, having left Serbia a long time ago due to discrimination, censorship (and blocking) in all media. He was one of the most widely read columnists in Serbia, the author of five books and a hundred columns published in daily newspapers. He is the author of the novel “The Boy from the Yellow House” as well as the numerous political speeches. His works have been translated into some twenty languages worldwide…

Saša Milivojev on the Front Page of Orange Star magazine


萨沙•米利沃耶夫Saşa Milivoyevサーシャ・ミリヴォエフSasha Milivoyevसाशा मिलीवोएवСаша Миливойевساشا میلیوویفSaša MilivojevΣάσα ΜιλιβόγιεφSasa MilivojevSacha MilivoyévSascia MilivoevSasza MiliwojewSacha MilivoevSasha Milivojevሳሻ ሚሊቮዬቭСаша МиливоевСаша Миливојевساشا ميليفويف


Prof. dr Rade Božović
Prof. dr Rade Božović


Produženi i opominjući jecaj Saše Milivojeva nas uvek iznova tera na to da brižno razmišljamo o svetu u kome živimo. Ali svet je za pravog literatu previše malen, mora se planetrano ophoditi prema njemu. Ovi Sašini stihovi ne izlaze iz Panove frule, oni jecaju iz Rumijevog naja, vrsti itočnjačke svirale. Oni kao da nam ponovo govore opasnu uznemiravujuću Rumijevu, islamskog filosofa i pesnika, stih rečenicu: „Ne sedaj pod drvo sa onim koji te ne razume, sedaj samo s onima koji te poznaju i razumeju“. Sedaj samo pod voćke u punom cvatu, od sad.

Saša moj, teško je u ovim suvim, pustošnim vremenima biti pesnik. To je kao penjati se uz axis mundi, uz nevidljivi nebeski stub koji nema kraja. Nebo je visoko, a zemlja tvrda. Lako je popeti se uz drvenu banderu – tu su uzengije. Ali vredi, i može se, popeti uz pomoć univerzalnih misli i žestokih reči. Znam Saša, da si žarko želeo da nađeš prave reči za savremena lutanja užasno zbunjenog sveta. Uspeo si kad je reč o temama, ali kako naći prave, nepatvorene reči za užasno uzbudljive teme? Uspeo si, često, da nas ganeš mislima, iako si ponegde gušio reči nepotrebnom rimom… I tu mi ličiš na Rumijevog slavuja koji je sleteo na bodlju ruže, ali je ipak pevao. Nisi se uplašio trna. Iako po trnju gaziš. Tvoj jecaj nije u Volterovom vrtu, on je nebeski vapaj u paklu. Za onog Ko je spreman da ga čuje.

Dakle, u ovom vrtoglavom i zbunjenom svetu Jupiter i Venera se grle, ali, srećom, postoje ljudi koji ne veruju da su čovek i magarac pametniji od čoveka. Saša, to si zapazio. Valja boriti se protiv tog otrova što je, kako kažeš, „na Planeti reptila, brdo ljudskih leševa“. Hoćemo li ih sahranjivati u kartonskim kovčezima, kao u Britaniji za vreme Drugog svetskog rata?

Prof. emeritus
dr Rade Božović


Prof. dr Mila Alečković
Prof. dr Mila Alečković

Da nisam i sama pesničko dete verovatno ne bih uočila talenat mladog čoveka koji živi daleko od svog rodnog grada, ali ne i od drevnog psihološkog arhetipa. Da li je Saša Milivojev pesnik od rođenja ili je to postao u daljini, uz ono što daljina sa sobom nosi kada se izoštre sva čula i saberu sve patnje, svejedno je. Milivojev je prosto pesnik u melanholičnoj pozadini stvaraoca koga čuvaju i jačaju njegovi stihovi. Milivojev zna da poezija odvodi u bezvremerje, u beskraj, u besmrtnost i bezimenost u kome smo dvojnici i provodnici Hristovih reči i zato u svojoj „Poruci posle smrti“ kaže:

I ja sam umro,
a niko me nije žalio.
Neko je slavio,
dok sam mlad u krvi do kolena,
na krstu u mukama, krvario.
Niko za mnom nije zaplakao,
kad su mi ekserima
kosti o tisu zakivali,
dželati su pevali,
a ja se slatko smešio.
U tom kratkom životu,
u tom paklenom kotlu,
u zarđalim raljama
prosio sam ljubav pesmama,

Iskreni pesnik oseća besmrtnost i nadmoć stvaranja u kojoj, zahvaljujući upravo poeziji, oprašta brojnim prolaznicima života i posmatra čovečanstvo iz nekog drugog, sasvim mirnog, dalekog ugla. Milivojev peva:

I svima sam oprostio
kada sam nestao,
na Treće nebo odleteo.
Između planina od crvenog žada,
sa anđelima šetam bosonog
po trgovima zlatnog grada,
kiša meda i mleka sada
pada kao nekada.

Ima li istinskog pesnika koji nije sanjao sopstvenu smrt, posebno ako je melanholik? Nema pesnika koji u poeziji ne živi već neki drugi ili treći poklonjeni život. Ovo večno kruženje Saša Milivojev savršeno oseća i zato svoju najlepšu poemu završava rečima:

Ovde nema patnje i jada,
bede i jeda, straha i greha,
slatko voće cveta pored divnih reka,
ovde te ljubav uvek čeka
kad dođeš izdaleka.

Pesnik je u nama, iako je nekad miljama daleko. On darom probija prostor i vreme. Milivojev je snagom svog talenta upravo to ostvario. Zato je njegova poezija unutrašnji krik koji sagledava besmislenost donjeg sveta patnje i jada. Veličina pesnika je da živi u patnji ali da progovara sa neznane visine koja patnju zamenjuje darom i pobeđuje.

Daleko od svoje otadžbine Srbije, Saša Milivojev je ipak blizu svih nas. Otišao je, ali zna da ga ovde ljubav uvek čeka, kada dođe izdaleka. Savez pesničkih duša ga uvek čeka.

Najzad, jedna stara ruska pesma kaže: dovoljno je da pogledate u tamno noćno visoko nebo puno zvezda i tamo ćete ugledati onoga koji je daleko… Zato i ja, sada, iz velike daljine, svako veče mogu da vidim i čujem pesnika Sašu Milivojeva…

Prof. dr Mila Alečković
profesor psihologije i psihijatrije, pisac,
ex Sorbonne
Société Internationale de Psychopathologie de l’Expression et d’Art thérapie

Prof. dr Mila Alečković i Saša Milivojev
Prof. dr Mila Alečković i Saša Milivojev

Saša Milivojev je poznati srpski pisac, pesnik i novinar kolumnista iz Dubaija, koji je davno napustio Srbiju zbog diskriminacije, cenzure i blokade u svim medijima. Bio je jedan je od najčitanijih kolumnista u Srbiji, autor je pet knjiga i stotinu kolumni objavljenih u dnevnim novinama. Autor je romana „Dečak iz Žute kuće“ i brojnih političkih govora. Njegovi radovi prevedeni su na dvadesetak jezika širom sveta.



萨沙•米利沃耶夫Saşa Milivoyevサーシャ・ミリヴォエフSasha Milivoyevसाशा मिलीवोएवСаша Миливойевساشا میلیوویفSaša MilivojevΣάσα ΜιλιβόγιεφSasa MilivojevSacha MilivoyévSascia MilivoevSasza MiliwojewSacha MilivoevSasha Milivojevሳሻ ሚሊቮዬቭСаша МиливоевСаша Миливојевساشا ميليفويف

Саша Миливоев – КОРОНА / пандемия

Saša Milivojev
Саша Миливоев
Саша Миливоев
Кровожадная старуха, что вы видите,
Таракан из сатанинского “Кризисного комитета”
Долго она грабила, детей хватала, ела, убивала,
Их кровь пила, да силы восстанавливала
Сдирала кожу с них она,
крепила к собственному лику,
Короной звалась старая карга,
Была она безумной и двуликой.
Как стало лишь известно про злодеяния её,
Так сразу самолёты все взлетели ввысь ,
Намеренно, конкретно пытаясь всех убить,
На Землю яды распыляя,
Чтобы все мы умирали.
Они держали всех нас взаперти
В намордниках с цепями, висячими замками
Браслеты на лодыжки надевали,
Под домашним арестом содержали,
Ложными анализами оболгали,
Людей всех по рецептам грабили,
Всех в заражении обвиняя
И нужные лекарства запрещая,
Безумные негодяи,
нам в свежем воздухе отказывали,
На нашей свободе границы ставили.
Когда они “смягчили” свои “меры”,
Все лагери уж были переполнены
Убийства массовые, сжигания жертв живых
И разграбления органов
(сердец, печёнок, почек) их
Под видом
“распространение инфекции предотвратить”,
Чтоб доказательства для своей
собственной защиты скрыть
У Короны были часы работы:
– спала она до полудня,
а заразна была днём только.
Полмира вакцинировала,
вводила яды, отравляя нашу кровь,
Что будет дальше вы узнаете,
увидев миллиарды мёртвых вновь.
Забыться не должно,
простить не можем мы,
Арест и приговор
о смертной казни просим мы,
Нельзя оставить их вживых,
покуда столько убиенных душ
ещё быть может!
Натали Пауль


Саша Миливоев
Саша Миливоев
Саша Миливоев
Господи, разве не видишь ты,
что красные ботинки из детской кожи сделаны?
Из вен кровь выжимают,
До капли последней ею цистерны наполняют…
В подполье спустись ты,
через секретные бункеры,
В эти золотые города,
посреди алмазного сада,
в отели роскошные,
в лагеря страшные,
где у детей украденных глаза заплаканы
и тысячами стонут в когтях сатаны.
Тебя на ужин пригласят:
Ребёночком зажаренным угостят.
Кости – для растопки камина,
В вино нальют адреналина.
Они между нами, всегда возвращаются,
Ботинки красные надевая,
По пчёлам мертвым ступая,
Кровью омоложенные улыбаются,
В гуманности своей всех убеждая.
А из этих городов подземных,
Их от нападений защищающих,
Из лабораторий неизвестных
Миллионы вирусов и бактерий вылетающих,
Мир твой беспощадно убивающих.
Из-за них льды на полюсах тают,
Наводнения тебя затопляют.
Цунами города разрушают,
Могилы и мечты землетрясения уничтожают,
Всё твоё разоряют,
Посевы от засухи сгорают,
С голоду миллионы умирают,
Яды с неба летают.
Посмотри, на дне морском кучи детских костей,
И свет крови, и смерти жаждущих очей,
Сияющих невинностью павших жертв.
Разве не видишь ты, Господи,
И небо вопит о справедливости,
И поэзия пустеет без души.
Ты мир освободи,
Что, униженный, терпит и молчит,
В страхе перед лагерями смерти.
Саша Миливоев
Майя Йончич