ОНИ – Драгослав Граочанкић


ОНИ

У очима им је одсјај
прозорских окана,
анђелчића од порцелана
и сингер шиваће машине.

Чекају пресуду будилника.
Празници су им
кад се не огласи
и кад могу брижно
да свој сан продубе.

Црна им таваница
прља дланове,
иако мисле да је не
дотичу.

Настави са читањем “ОНИ – Драгослав Граочанкић”

Ab initio

Molim sve, one uzvišene, za milost,
neka mi vrate prava i arete;
Da u večni smisao, pretvorim pticu,
i da u sebi, nikad, ne usmrtim dete.

Kamenim tabanima, za temelje svoje;
Plamti oganj, jedinog roda.
Uklesan sam u večne istorije sveta,
grešne su misli, kao plitka mi voda.

Zašto sve, mora biti tako crno;
Kad crno je, boja krvi.
Simboli ruže, trnovite nam istine,
u starome pismu, ko je ubijen prvi.

Zabranite mi noći

Noću postajem ludi pjesnik
s najljepšim cvijetom u reveru
obuven u cipele od sna
mek i plah, pamuk, svjetlosti zrak.

Zabranite mi noći, oduzmite riječi
sakrijte cipele i magični plašt
okujte pjesnika u lance tišine
ne dajte mu da srce ispisuje u rime.

Noću postajem neko drag
čovjek zaljubljen u proljeća trag
što sve voli u sve vjeruje
kao pčela cvijet ljubi cijeli svijet.

Zabranite mi noći, oduzmite pera
zavežite krila nemirnim Pegazima
ukrotite neobuzdan um
orlu krila privežite o prvi sprud.

Noću postajem somotast sav
topli lahor, zavodljiva svila
kočijama sjajnim s konjima vranim
bliza mi postaje opasna daljina.

Zabranite mi noći, zatvorite, zakujte
pjesnici su poput nemirnog mora
poput neukrotivih voda, zato, kad vas molim
zabranite mi noći, zabranite sve što volim!

Настави са читањем “Zabranite mi noći”