Аутор: Mirko Popović

 

 

Negdje iza nečeg
žubori grad
ti krajičkom oka bilježiš
oblik izloga davnog

Treperila si kretnju
niz ulicu za purpurom
za glasom koji ti je 
šapnuo ime

Negdje iza nečeg
u dubinu podneva
ispraćaš sliku
ljetnih tramvaja

Pamtiš, svakoga lipnja
bdiješ u centru
tamo gdje osluškivali smo
naša tijela, tamo gdje
zorile su
tvoje grudi

Negdje iza suze
koju nijemo spuštaš
i gledaš niz obronke ljeta
miris je krizantema

A ja sam bio
već daleko niz bulevar
sjene su se naše
izdužile u perspektivi
kao izvan prostora
iza kojeg je tutnjio grad
kao krv
u našem krvotoku

 

 

…planinar  Apolon mi reče

Sve tu ti je, kaže. Želja pitka u tišini,
mir u lišću, budan vrbik pripitomljen.
Klorofilom napojeno drvlje divlje,
djetelinom optočen je tih puteljak,

zvuk i vrijeme. Настави са читањем ““PIŠI KNJIGU U MOJOJ VIKENDICI”… – Mirko Popović”

 

Znala si
Da otopit će se zanosi 
Da će smijalice ostati usamljene
Na rubovima tvojih usana
Da će opustjeti predjeli
Lastavičjih gnijezda

Настави са читањем “ZNALI SMO – M. Popović”

 

 

Poštujući naviku još svraćam
u staru aleju na Keju pet
na serviranje čaja 
sa uspomenama
i onim zvijezdama u dubini
plave rijeke gdje brojali smo
ostavljene godine
Gdje si sada 
dok u srcu grada šumore 
moje samoće   Настави са читањем “NAVIKE BEZ POKRIĆA – M. Popović”

Tek ujesen svijetli Izabelino lice
Kao rijeka izdužena prema istoku
Večeras debele sjenke sjede po slikama
Po njenoj zaustavljenoj ruci s kistom
U obrisima radne sobe
Otkrit ću vam tajnu – to je opet potonula
U magline i svojevrsne tuge, u jesenje
Izohipse uplovila kao pustinjak
U betonskoj pećini devetoga kata
Kao listopadna struna s mimikom riječi:
Bože, kako je tužno bez djece Настави са читањем “OKRAJKOM VIDNOGA POLJA – M. Popović”