Аутор: Mirko Popović

Konačiti u sjemenju ljeta                    
u drvoredu usamljenih
sa glasom tvojim

Настави са читањем “U OMAMI – Mirko Popović”

U onim noćima usahnu skalini
Visoko izraste bijelina
Vrtnih ruža i ti usneš
U tamnim ogledalima
Onda se u onim noćima 

Настави са читањем “GONIČI U TVOJIM NOĆIMA – Mirko Popović”

Veliki, iz visina
popustili ključevi
Slapovi
savijaju li dušu
odnose li
naš vid

Pogledaj me
dok još gori
i ključa u nama
večernja rumen
dok očni iris bilježi
pucketanje vatre
blaženstvo trajanja Настави са читањем “PROKIŠNJAVA LI NAŠ STROP – Mirko Popović”

Nikada niste željeli znati kako brzo se ugljeniše
magičnost prijeđenog
Iza ponositog koračanja žurno ste ostavljali
sve neraščešljane noći i neraspleteno
tlo pod nogama
Nikada niste željeli znati
kako sve brzo vene između želje i kobi
Nikada niste zastajali pred sobom
dok su truli postamenti ljudske
nepotrošive pomame (ispod kojih se guta
blaženstvo virtualnih svjetova)
„štancali“ sumorne pijedestale
kljukajući  vas  iluzijom uspjeha

Настави са читањем “PUTEM DO ZBILJE – Mirko Popović”

Imali smo Stojčevac – raj iz bučne gradske rane izniknuo.
Imali smo kino Igman i prve ljubavi dječačkih godina, proljeća
I trave što dišu kao naše Dragane, Nade i jutarnja rosa u brezama.
Imali smo beskrajne sate, kas konjā, otkucaje zvijezda
U venama naših plesačica po trnju, poneki bijeli oblak
Nizvodno po prahu nebeskome, ples godina neizgovorljiv
Kao žudnja.
Настави са читањем “PUTEM ZEMNIM – Mirko Popović”

Na rastanku s djetinjstvom

rumenije su cvali makovi

nepobjedivo se javljao 

nepoznati glas galebova

Настави са читањем “PRVA LJUBAV – Mirko Popović”

ne dozivaj
mala umorna znamenja
ne pamte te
davno izvijena
prema suncu

Настави са читањем “SAMO ME ZAGRLI – Mirko Popović”

Možda je siječanjska
noćna tama
ogrnula nepoznatu djecu
što cijelu noć jecaju

Настави са читањем “TAJ KAMEN CJELIVAJUĆI – Mirko Popović”

To je onaj koji je netom
prošao
pita Nepomični
očima rujna me gledajući

Koje bijaše proljeće

Prvi se u meni osvrne
bestjelesno
samo varkom
protekla vremena

Настави са читањем “TKO JE ONAJ – Mirko Popović”

Dodirujem
prašinu u albumima
odaziva se vrijeme
Настави са читањем “OVA MOJA ŠOLJICA ČAJA – Mirko Popović”

Настави са читањем “DOK DRIJEMAJU ZLI – Mirko Popović”

nije te zaobišla svjetlost
travanjskog vjetra
pa s ogrtačem odlaziš
niz golu beskrajnu cestu

tamo je saharska pustinja
tamo je dah nekog lica

smiješi ti se snohvatica i ne znaš
gdje se ulijeva gola
bijela cesta onoga trena
kad te briše svjetlost vjetra
kad ti se raskopčava ogrtač
i dirka oka ti
mimo prostora trepne

na klizavu površinu stola
netremice me gledajući
otac spušta netom pročitanu knjigu

Настави са читањем “JEDNO PROHLADNO SUNČANO POPODNE – Mirko Popović”