DAR DALEKOG SNA

 

gledaš s prozora zamišljaš trag
zelenog autobusa koji dugo stoji
pred ulazom u blagi kovitlac kiše
što te uspavljuje daljinama

napustio bi prozor pustio bi da rastu
uzbuđujuće slike daleko izvan tebe
ali nejasno osjetiš kako srazmjerno
bubrenju kišnih kapi što klize
niz prozorska stakla i u tebi raste
neshvatljiva radost

pogledom se uljuljkano i ne htijući
vratiš slici zelenog autobusa

koji se izgubio u ravnici

tamo gdje već cvjeta jedno proljeće

s dalekim usamljenim ugodnim

vjetrom u ravnicama

 

10 ПУТА ПРОЧИТАНО

PAMTIM – Mirko Popović

 

pamtim ga
ali otvaram albume
da se uvjerim je li on
ikada postojao ili postoji
samo priča plava velika čarobna
ostala u slikama morskim
iz kojih je izranjao i koje su se
za njim bučno sklapale

pamtim ga
govori majka imam šest
ili sedam godina i šutim
kao i danas dok njene
razvezujem riječi tražeći ga
kako uspravnim hodom
silazi u dubine okrenute
neprebrojivim zvijezdama

pamtim ga i ja
šapne mi val i kao ispijena radost
povuče se iz moje zjenice
a meni ostane bajka
o učitelju plivanja iz djetinjstva
o moru u koje njegov duh
još uvijek snažno baca
sidra u dubine

15 ПУТА ПРОЧИТАНО

PETI PRETINAC TAJNE – Mirko Popović

 

 

Kad utihnu zeleni tramvaji
Naše mladosti
Svratim u aleju na Keju pet
Radi pića i kasnoga sata
Nazdravim sjenama
Staroga društva, šapatu
Nepresušnih moći
Njenih usana
Nazdravim noćnom ambisu
I pustolovinama
Koje vjerovaše u snagu
Preusmjeravanja
Zemljine putanje

Svratim u aleju na Keju pet
Čekam glasove jedine istine
Da nitko više ne čeka
Izdahnulu rumen čije grudi
Nikada nisu ostarjele
I čekam
Da se iz riječne dubine
Nasmiješe
Zaleđene zvijezde
Da oslušnem kako je
Bdjela nada na nekoj
Skali životnoj
Dok su pjevale sretne ptice
Cvrkutao bistar smijeh
Niz tamnu rijeku vremena

11 ПУТА ПРОЧИТАНО

A ONDA SVIĆE – Mirko Popović

 

navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije

navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko

navečer u tvojoj realnosti
gledamo neusklađenost
slike s kojom se mimoilazimo
u neka aprilska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega

u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati

a onda sviće

12 ПУТА ПРОЧИТАНО

MUK KURZIVNE KIŠE

 

Šutim.
Kao kišni dan.
Neko broji laste. Kojih nema.

Tihujem.
Sipi.
Ko to pita bešumnu
plavu pticu: Ako smo budni
kad smo postojali mi?

Ili je samo u nama
trajalo vrijeme
i bez nas otputovalo.

Šutim.
Ako smo budni gdje su
Jutarnji vozovi
što stizali su
u svitanja
i nestajali negdje
u dubini vidika
kao rasuti dani.

18 ПУТА ПРОЧИТАНО

OBLICI FRAGMENATA – Mirko Popović

 

Već odavno ne izlazi u grad, prošaputa blaga večer koja, očekivano, ispolji tihost. Cirusi, visoko gore, jedva zamjetljivim pomjeranjem neprestano se transformiraju u nove oblike. Oboje smo zagledani u (te) visine. Anđela vidi jablanove u tihom izvijanju kroz prostor, ja vidim prigušene žeravice u njenim očima koje su se nekada smiješile i u meni zatvarale vrata najezdi ovozemaljskog kaosa.

                                                                       *   *   *

          Već odavno ne izlazim u grad, zasljepljujućim pepelom glasa zapreta mi dušu, bespomoćnost mi okameni slikom potonulom u sutonsku samoću. Nečije su ruke u rasteru njena lica pogasile oči zvijezda. Pa me ne želi buditi u svome snu i u frekvenciji svih nestalih zemaljskih zvukova, samo se još jednom oglasi kao realnost bez prostora, kao trajnost bez vremena:
          Sjećaš li se našeg prvog poglavlja?   pita li me, ili se ogrćem u boje listopadne, ili sjedam tamo gdje se tiho poput sudbine predaje večernjem žuboru, tamo gdje sobom drukčijim dotičem nevidljivo lice pred ogledalom.  I kapljem s predjelima u kojima je bubrila i cvjetala, rosna, mekana i rumena… kao prvi poljubac.

*   *   *

           Da. Kao da još traje, odgovori dašak povjetarca koji se iznenada javi poput prstiju nekog maestra što tiho zašumori u nevidljivom lišću i dalekim gorama zaspalim iza sklopljenih očiju.
Nisam te htjela buditi, prošaputa.
          Ali, ti si zaspala, ne ja, nasmiješim se krajevima stisnutih usana. Sa sjenkom svjetlosti što napušta vidik nad gradom.

 

 

 

16 ПУТА ПРОЧИТАНО

RAZGLEDNICA S MJESECA – Mirko Popović

 

Ja i prijatelji naručujemo
još jednu partiju smijeha.
Nosi sve od mene, osim votke,
po običaju zagrmi Crni
s disonancom gitare
s čijim strunama netko u uglu
ponavlja uzdahe o rastanku.
Duplu bisku, zna se, poput balona
ispušta Beli, a Lisac potvrdi
svoje nepoljuljano pravilo. Viski,
uvijek. Kapi me njegove 
decenijama hrane.
Ni Kiko Farmaceut se ne dvoumi – 
daj duplu herilku!

Strunama gitare u zadimljenom uglu
jecaju neki nedoživljeni dani
pa potiho i skriveno
otvaramo rane, otvaramo srca
prema beskonačnostima,
ali smo još smijeha žedni: 
Daj izdanak konkretnog korjenja,
daj, brate, meni naoštrenom
kandžama zime
meni staloženom 
od sonorne pjesme zla.
Meni gnjevnom dosta je maraskina,
toči light lozu od najmlađe,
od najkrhkije i NAJNJEŽNIJE loze
meni NAJČVRŠĆEM
od svih hodajućih… da se
suprotnosti privuku.
Daj, noć je, neka se Život pritaji,
neka otupi bodlje,
neka partija smijeha
preplavi oči.
Dan je pred nama
kao vrč u koji ćemo
isplakati večer.

 

16 ПУТА ПРОЧИТАНО

bajka – Mirko Popović

 

ispraćao si ptice
što prelijeću kvart
a kad se okrenuh
nestajale su na horizontu
i ne znam je li tiho počela kiša
ili ti je krošnja obližnje trešnje
u oku šutjela
kao kišna svjetlost
koja puni oči kao u mostaru
jednoga ljeta

druga slika ti je nestajala
na bečkoj panorami
nisam mogao vidjeti
koga ispraćaš samo sam
promatrao ljude što izlaze
iz podzemne i
u mome oku nište
tragove za sobom

kad se okrenuh jesi li
čekao nekoga (s jabukom
i novinom u ruci)
ili si promatrao ptice
što prelijeću kvart
i nestaju na horizontu

u drugom času silazim ti
s one strane vremena
u kojem bratova sjena zamiče
za stablo jasenovo
i pronosi rukovet ljeta
dok miriše na kišu
dok me sestra ljubi
očima straha
jer grmi iz daljine
kao nad zemljom
onulom tonulom
potonulom
pod pločnike

 

18 ПУТА ПРОЧИТАНО

TVOJA OGRLICA – Mirko Popović

 

 

uramio bih ravnodušja
oktobarskih popodneva
modri beskraj u kojem
ne diše zemlja
i ne pobjeđuje
vječni šumor nad gradom

uramio bih sliku
koju ne dotiče
zagonetnost puta
od prvog sjemena
do zadnjeg ploda
u kojoj ne cvjetaju
ni kolijevke ni grobovi
gdje se ne oblikuje pitanje:
na kojem će se svijetu
naše ruke sresti

uramio bih sliku
u kojoj ne zalazi sunce
koja ne pita: gdje su godine
i zašto se ugasilo bilje
sliku s kojom zarasta
srce i makovi
hadska muzika
i uspomene
na plavom horizontu

17 ПУТА ПРОЧИТАНО