Аутор: Mirko Popović

da tiho priđu svijeće
da ne prestane pucketanje vatre
ili si zaspao u mirisu večeri
dok svijet je šumorio iza tjemena

olovku oštrio si i čekao
da pitomost trena traje
da nikad ne mine južni dan
da nikad ne prestaju
tiho i mekano lebdjeti pahulje

čekao si nešto kad umirale su ptice
iza tamnih zidova prosinca
a majka donosila svijeću
umjesto bajke za slađi san

zagonetno šaputala je misao
što nijemo gleda s prozora
kao svjetionik zastao nad ambisom

čekao si da svane
šutnja hladnog sunca nad pragom
daleko negdje iza uma gdje vječno
rastu snjegovi

omamila riječi čista
tišina na brijegu. šum

ustaklio oči bez sjenki.

sklopim grudi. žeđ
presušenih žila
pojim u krajoliku.

dovršavam misli povjetarca
što niz brijeg tihuje

kao da plovi
za ogrlicama sunca
za obrisima orgulja
za čistim srebrom tišine
za dječjim željama
zaspalim u bezglasju
žutoga ljetnog klasja

oštriti olovku, crtati svunoć
mekan i topao snijeg

postati fosil, pucketanje vatre
neka pitomost trena
miris večeri, miris kruha

htjela sam biti ptica
u zidove prosinca usječena
i bajka u koju majka unosi svijeću
plamen vatre svjesna mojih misli
i beskraja moje zime

oh da sam damar
mračnih dolova, huk bure, snijeg
dubok i spokojan, da sam zvijezda
što jezdi svemirom i na ognjište
iz gluhe noći pada

htjela sam
ali već je minula južna noć
majka odlazi
sa sjajem svijeće ukrašena
svjetionik me već gleda
iz ambisa, nepomičan
bez riječi, i hladno sunce već je
nacrtalo prag, izvezlo
svanuće nad brijegom

Dok mu u glasu ispraćam
jata koja se ne vraćaju
dok mu vid očinji otkazuje
dok zakazuje zglob
i desni palac izdaje s nepoznatim
koracima traganja
ne zastajkuj kažem mu
to su samo lica novog raskršća

U oku mu vidim korjenje
žalosnih vrba i kiše što ispiru
rukopis praha koji već u osam
brzaci sutona otpušu

Ne daj se smesti šapnem mu
to bujice života odnose
višak prosanjanog

Ne tuli pred obzorima
i maskama unutar trajanja

Saslušaj kako se uvijek nanovo
očarano nepročitanim
mlado raspliće lišće
i kako se vraća glas
ptica pjevica Ne  zaziri
kad se suha stabla stanu
umivati snom crnog nektara noći
To su samo otkucaji srca
na licima raskršćā
gdje ponovno cvjeta
zaboravljeni smijeh proljeća u tebi

Danas ćemo se zajedno smijati
licem zemaljskim
prije nego te pregaze zadnji
otkosi jesenji          
prije nego zaplaču kiše u tvojim očima

Stići ću ti u jedan od srebrenih snova jer znam
da se još u duga ljetna popodneva
predaješ onim trenucima dok zrake sunca
puze pustim zidom i padaju na lice
staroga tavana s onog djelića neba
pod kojim je mirisalo djetinjstvo

Zagrlit ću te prije nego zatvoriš oči
i pustiš vjetrovima da ti zvižde kroz stalagmite
sastružu mahovinu i prašinu
i ogole kosti tvojih grudi

Ako me ne sačeka ljeto stići ću sa zapada
ogrnut ću te toplim zavičajnim vjetrom
pa ćemo se zajedno ušuškati
ispod tvoga istočnog prozora
s kojeg smo šuteći gledali noćno nebo
velika i mala kola a u granama bajama
dukat mjesečev s kojim si
prije mene tonula u san

Doći ću ti prije nego zime zaigraju kolo
kroz tvoje napuštene dveri i vjetrovi
zazvižde kroz pukotine i samoću
praznih ljuljački i izbrišu crteže začete
u bajkama tinejdžerskih godina
Prije nego zaspu mi ruke
iznad i ispod pjesme

Zajedno ćemo i bespomoćno slušati
glas smrti urezane u lice zemaljsko
i korake života ispraćati
s neizgubivim osmijehom
stvoriteljeve ljubavi

BUDNE NOĆI                          

                        tvojoj noći bez svitanja

razvezivati damar
teškim bojama ruže
koja cvjeta na ušću
kao glas pun muzike
kao protekle vode
kao ostavština
što svunoć se vraća
s pticama izgubljenim

gdje ti je pjesma korijenja
koju nitko ne čuje
koja se ne odaziva
bezimenim željama

vraćati se travkama bez očiju
bjelini nečujnog mora
bezglasjem dozivati
nebeske vode
odvezivati val
koracima zaleđenim u tlu
nečitke zemlje
teške od nesna

pun mjesec nad malim
okruglim parkom

tišinu periferije
i nevinu večer

kraj maja 
ili početak juna
svejedno
dan je dug i kao pijan
sklapao oči
i za nama ostavio
uzdahe i priču
da još sam dijete
sa punih osamnaest

pun mjesec nad malim
okruglim parkom
nad kikotom
što zamirao je
u tišini periferije
koja nas je
nezainteresirano
promatrala

negdje daleko
onkraj naših oreola
bio je rat
i hladan
hladan svijet

pred san dojmio me šapat trave što se
kao val ulijeva u bjelinu bolničke sobe
tko bi mogao znati zašto se
u tom času sjetih ljubavnog pisma
što more ga je prije mnogo godina
izbacilo na obalu i do beznađa izbrusilo

u nedostatku cigareta i u navali
glasne tišine melankolično svoj lik ispraćam
tamo gdje je utihnuo sat i netko neznan
s nijansama bezbojne infuzije
glasno čitao poeziju a u meni su
oživljavali retci poznatog
romanesknog uratka

i sinoć sam u toj disonanci neobične radosti
uspio prevariti sebe da sam sretan
unatoč tome što već krvare buduća proljeća
u kojima ću postajati tek oblutak i žal p
od krikom ptice koji ne pita zašto   j e s i 
ni otkuda si ni kamo ćeš ni što ćeš

plovim k tebi
tih
kao pahulja nad morima
nijem
kao krila anđela
nad šumama

pružam ruku
koja ne čuje
glas ljiljana dok sanja
kako cvili mladost
neiskazivo
zagrizujući nebo

spuštam ti pogled
po trepavicama
i otječem
riječnim rukavcima
koji su zapamtili
drugi kat lijevo
treći prozor desno

plovim
tvojim licem kao muk
kao nesanica
nekih samoća
u ljetni dan
iza doba
iza vremena
stišanog u emulziji
i spokoju pelargonija

Dok kišilo je cijelu noć
Nad maslinama i otocima
Pitao si Kad li se javio povjetarac
Zelen bor izrastao na horizontu

Plakao si s glasom dječjim
Tvrdili su posvuda rasuti
Koraci i nevidljiva
Prisutnost Providnosti
I zaljuljana barka u uvali

Kad li se dušo Pamtiš li
Rasuše životi
Dok kišilo je cijelu noć
Nad maslinama i otocima

Na pitanje pitanjem šutiš
Kao kad se otac vraća izdaleka
Kao kad se cijelu noć
Čuju koraci neznani
I vanjskih vrata cvil