Konačiti u sjemenju ljeta
u drvoredu usamljenih
sa glasom tvojim
Настави са читањем “U OMAMI – Mirko Popović”
Konačiti u sjemenju ljeta
u drvoredu usamljenih
sa glasom tvojim
Настави са читањем “U OMAMI – Mirko Popović”
U onim noćima usahnu skalini
Visoko izraste bijelina
Vrtnih ruža i ti usneš
U tamnim ogledalima
Onda se u onim noćima
Настави са читањем “GONIČI U TVOJIM NOĆIMA – Mirko Popović”
Veliki, iz visina
popustili ključevi
Slapovi
savijaju li dušu
odnose li
naš vid
Pogledaj me
dok još gori
i ključa u nama
večernja rumen
dok očni iris bilježi
pucketanje vatre
blaženstvo trajanja Настави са читањем “PROKIŠNJAVA LI NAŠ STROP – Mirko Popović”
Nikada niste željeli znati kako brzo se ugljeniše
magičnost prijeđenog
Iza ponositog koračanja žurno ste ostavljali
sve neraščešljane noći i neraspleteno
tlo pod nogama
Nikada niste željeli znati
kako sve brzo vene između želje i kobi
Nikada niste zastajali pred sobom
dok su truli postamenti ljudske
nepotrošive pomame (ispod kojih se guta
blaženstvo virtualnih svjetova)
„štancali“ sumorne pijedestale
kljukajući vas iluzijom uspjeha
Настави са читањем “PUTEM DO ZBILJE – Mirko Popović”
Imali smo Stojčevac – raj iz bučne gradske rane izniknuo.
Imali smo kino Igman i prve ljubavi dječačkih godina, proljeća
I trave što dišu kao naše Dragane, Nade i jutarnja rosa u brezama.
Imali smo beskrajne sate, kas konjā, otkucaje zvijezda
U venama naših plesačica po trnju, poneki bijeli oblak
Nizvodno po prahu nebeskome, ples godina neizgovorljiv
Kao žudnja.
Настави са читањем “PUTEM ZEMNIM – Mirko Popović”
Na rastanku s djetinjstvom
rumenije su cvali makovi
nepobjedivo se javljao
nepoznati glas galebova
Настави са читањем “PRVA LJUBAV – Mirko Popović”
ne dozivaj
mala umorna znamenja
ne pamte te
davno izvijena
prema suncu
Настави са читањем “SAMO ME ZAGRLI – Mirko Popović”
Već izmiče sklad, već
svaka nova prilika se
u dna nedodira survava
a ti još romoriš
za njenim licem
Настави са читањем “USPAVANKA – Mirko Popović”
Možda je siječanjska
noćna tama
ogrnula nepoznatu djecu
što cijelu noć jecaju
Настави са читањем “TAJ KAMEN CJELIVAJUĆI – Mirko Popović”
To je onaj koji je netom
prošao
pita Nepomični
očima rujna me gledajući
Koje bijaše proljeće
Prvi se u meni osvrne
bestjelesno
samo varkom
protekla vremena
Настави са читањем “TKO JE ONAJ – Mirko Popović”
Dodirujem
prašinu u albumima
odaziva se vrijeme
Настави са читањем “OVA MOJA ŠOLJICA ČAJA – Mirko Popović”
Настави са читањем “TAJNI GLASI – Mirko Popović”
Настави са читањем “DOK DRIJEMAJU ZLI – Mirko Popović”
nije te zaobišla svjetlost
travanjskog vjetra
pa s ogrtačem odlaziš
niz golu beskrajnu cestu
tamo je saharska pustinja
tamo je dah nekog lica
smiješi ti se snohvatica i ne znaš
gdje se ulijeva gola
bijela cesta onoga trena
kad te briše svjetlost vjetra
kad ti se raskopčava ogrtač
i dirka oka ti
mimo prostora trepne
na klizavu površinu stola
netremice me gledajući
otac spušta netom pročitanu knjigu
Настави са читањем “JEDNO PROHLADNO SUNČANO POPODNE – Mirko Popović”