Od rođenja na put sam krenuo,
na put sreće kojem hrle svi,
predaleko to za mene beše,
vaj, ne stigoh da dođem na cilj.
A samo sam zrno sreće hteo
od grumena d` okrnjim i ja,
da i mene, kletoga pesnika,
na trenutak sunce obasja.
Tumar`o sam po životnoj tmuši,
tražeć pute gde sunašce sja,
kad god mišljah da stigoh do cilja,
ostadosmo tek mrča i ja.
Izmiče mi k`o duga na kiši,
k`o da grešan pred Bogom sam bio,
k`o da vetre krotiti sam hteo,
možda ne znah, jal nisam umeo.
Ostaviću u amanet rodu
moje knjige, brda rukopisa,
što ih pesnik i ratni veteran
kojekude za života pisa.
Na njim` da se pokolenja uče,
da zbiraju nebeskoga blaga,
život mine tek što zakoračiš,
to j` istina, deco moja draga.
U njih sam skrio ja misli moje
da u zaborav nikad ne odu,
u njih sam skrio samoga sebe,
u njih sam tebe, tebe i tebe.
Grob i na me pre rođenja čeka,
nemam krila na kom ću umreti,
lepršavu grivu kad ispustim,
pričaće se: umro pesnik kleti.
Ni groba se meni znati neće
jer poslušnik niči nisam bio,
niko za me neće palit sveće
preko Stiksa dok budem brodio.