Razgrćući sloj po sloj
srebrne patine razastrte nad kovčezima prošlosti
duboko zagledana u budućnst zastrtu maglama
izmještena iz ovog tu i ovog sada
osjećam onaj drhtaj hladne jeze koja obavija
grli i steže poput Tananatosa koji se nečujno javlja
donoseći u vjetru prisustvo nevidljivog Hada.
Da li su se ljudi u svim vremenima igrali Boga
ili se meni to danas samo priviđa
dok hodam između vjekova i između svjetova ?
Oko mene se okupljaju Maje i Indi
Anasazi i Olmeci, Nabatejci i Mikeni
čuju se glasovi Inka dok nebom
Kondor širi svoja krila zaklnjajući sjaj Sunca
praveći sjenku u kojoj igraju drevna vremena.
Eol rastjeruje sjenke dok mu se pridružuju
Borej, Zefir, Not i Eurus i Olimp vaskrsava
pred mojim očima u svom punom sjaju,
vidim Rein osmjeh i sjaj Hronosa
razigrane Nimfe i njihove posestrime Hijade
sa bratom im Hijantom i bol vidim i suze
sakupljene u sive oblake kojima često
ni moćni Eol sa sinovima svojim ne može ništa.
Nebo posuto Plejadama polako prekriva dan
Nikta u raskošu baršunastog indiga dolazi
u pratnji Ereba, a iza njih lakim korakom
pojavljuju se Morfej i Hipnos
i na trenutak sklapaju mi se umorne oči
dok ispod kapaka se smješe sazvježđa
a na trepavicama zablistala Niobina suza
skotrljavši se niz kameno lice poput zrnca
pustinjskog pjeska nestajući u stjenovitoj grudi.
Kuda si krenuo moj svijete, kuda to ploviš
nošen Eolovom djecom, po nemirnom kraljevstu Posejdonovom,
kuda to ploviš, kuda hrliš, kuda te nose pjesme Nimfi ?
Ljepotu Eosa i divne Hemere nadkrilio Ereb,
u prikrajku se umirile Mojre čekajući,
posmatrajući zagledane u lice Svijeta
nekako zamišljene i neodlučne, nespokojne i nerazigrane.
Niti Klota prede, niti Lexa raspredava dok Atropos
lice prekriva briga, pitanja, odgovornost i nespokoj.
Što ste tako mirne moje Mojre, što tako zlokobne
zar se ugasila Prometejeva iskra
zar je ogledalo čistote slomljeno i izgubljeno
u valovima nemirnog Aherona
ili se Pandora radoznalo zaigrala u svakom
od u ogledalu nastanjenih odraza ?
Kuda to ideš moj Svijete, tako mračan, tako okrutan
Što su pusta Jelisejska polja dok Tartor prkosi
dok se grohotom smije Had ? Ima li novčića
koji te spasti može moj Svijete, koji otkupiti može
sve naše blato, sav mulj i svu pohlepu Planete ?
Dok hodam između vijekova i između svjetova
vidim budućnost u kojoj nam potomci zaleđeni
čekju da za njih imamo vremena
da im u međuvremenu odredimo pol,
boju očiju, visinu, čist genestski kod,
savršeno biće po našoj nesavršenoj mjeri Čovječanstva.
Leden vazduh oko mene i neprestana jeza
kamen u grudima i grlu kao onaj Sizifov
šeta po mojoj nutrini i pritišće i muči
dok ledena suza iz dubine najdubljeg oka
kola venama i rida i vrišti za dalekim
još uvijek čekanjem zaleđenim pokoljenima.
© Nevenka Savić Alispahić
4 пута прочитано
Скорашњи коментари