Издвојено

Часопис за поезију ПоезијаСРБ број 21.

Поштовани посетиоци, Изашао је из штампе Часопис за поезију ПоезијаСРБ број 21. Припремамо промоцију часописа! Све часописе погледајте и преузмите на новом сајту поезија.срб

Download - Преузмите бесплатно!

УМЕСТО УВОДА – Љубодраг Обрадовић
Настави са читањем “Часопис за поезију ПоезијаСРБ број 21.”

Издвојено

ПОД ИСТИМ КРОВОМ – ПОЕЗИЈА 2. – ПоезијаСРБ


Корице – по слици Бранка Мијатовића

Да Вас обавестим, 18.11.2023. године је ЗБОРНИК ПЕСАМА – ПОД ИСТИМ КРОВОМ – Поезија 2.  – ЋИРИЛИЦА изашао из штампе. Од 20.11.2023. године почињео сам са испоруком књига. Књиге су добили: 1. Драгојло Јовић – Крушевац; 2. Данијела Јевремовић -Крушевац, 3. Миљко Шљивић – Крушевац, 4. Светлана Ђурђевић – Крушевац, 5. Даница Рајковић – Крушевац, 6. Живота Трифуновић – Крушевац, 7. Љубодраг Обрадовић – Крушевац…

Књиге су добили ових дана: 8. Бранко Мијатовић – Шабац, 9. Јовица Н. Ђорђевић – Неготин, 10. Андреја Ђ. Врањеш – Сремска Митровица, 11. Саво Божић – Нови Београд, 12. Весна Стојковић – Лесковац, 13. Драгана Миленковић –  Ново Село, 14. Иво Торбица – Владимировац, 15. Данка Мијатовић – Врчин, 16. Јован Рикић – Шабац…

У понедељак 11.12.2023. године шаљем 17. Жељку Поштићу – Смедеревска Паланка и 18. Милану Остојићу из Словеније на адресу: Милан Мандић – Врбас…

Зато, ако су Ваше песме у књизи, а још нисте, пошаљите ми адресу за доставу књига на мејл poezijasrb@poezija.rs и очекујте Ваших 5 примерака.

/За издавача Љуба Обрадовић./
Настави са читањем “ПОД ИСТИМ КРОВОМ – ПОЕЗИЈА 2. – ПоезијаСРБ”

БИО СИ КЉУЧ – Даница Рајковић

БИО СИ КЉУЧ

Био си сигурни кључ
који је отварао моја врата.
У теби сам видела човека
од поверења и вредног заната.

Изговарао си ми дивне речи
и гледао ме право у очи.
Твоја боја гласа била је
као кад се вино точи. Настави са читањем “БИО СИ КЉУЧ – Даница Рајковић”

ДРУГАЧИЈА-Здравка Пап

Ја не идем путем
који стазу има
живот у себи мењам.

Љубити исто
нисам знала
само другачије
смејала сам се свему
за чим су плакали они.

За мене је небо
море плаво са звездама
које светлуцају по води.

За мене је сунце
киша која добује
по души тужној.

За мене је гром
из ведра неба
добра вила
деци која
поклоне дели.

У долини мира
станује душа
са пуно немира.

NE KIDAJ NITI VEZANE ZA NEBO

 

NE KIDAJ NITI VEZANE ZA NEBO

 

Zaspala si noćas u naručju Lune,

sakrila od ljudi izvor svoje rime;

pesma se ne čuje, utihle su strune,

a u duši inje od studene zime.

 

Ne kopaj tom silom, po pepelu srca,

tvoja suza gasi zadnji grumen žara;

misliš da je živo jer čuješ da kuca,

gde se izgubila iskra Božjeg dara.

 

Ne kidaj te niti vezane za nebo,

za svakog postoji određeno vreme;

zar je feniks ptici plamen bola treb’o

dok iz vatre rađa najlepše poeme.

 

Tvoje nežne reči razumeće ljudi,

koji vide dalje od zenice oka;

zato ne zatvaraj te pesničke grudi,

nek’ ti sija duša, svetla i duboka.

 

Dragana Milenkovic

NE ZNAŠ PRIJATELJU

Ne znaš prijatelju
kako je imati pa nemati,
kako je nad tuđom mukom
lako nadmoćan biti…
Ne znaš ti junoša
kako te velika, čestita mis`o
lako ubiti može,
kako je kada se zli protiv tebe umnože.
Ne znaš ti kako je lako
sitom savete gladnom deliti,
kako je udeljeno sa nekim podeliti…
Ej, ne znaš ti kako je tici u kavezu,
kako je teško natrag
davno sasečena krila vratiti.
Ne znaš ti kako je onom
koga prvo sunce ne ogreje,
nikada suncem ogrejan biti…
Ne znaš ti prijatelju mladi
kako je vuku samotnjaku,
kako je voljene tražiti u snu,
u beznađu, u mrklom mraku;
kako je u rovu ranjene duše
blatnjav…gladan biti.
Ne znaš ti kako je zaboraviti snajperiste
iako ti mišica probušena krvari,
kako je na voljene misliti
jer ti si protiv rata u stvari…
O, ne znaš ti
kako je kući se vratiti,
pa umesto oreola slave
sa klošarima na kazanu
“Narodne kuhinje” završiti,
kako je u memljivoj sobi nadobudne gazdarice
voljene svoje i neke lepe, prošle dane sniti;
kako je umesto vesele cike dece svoje
jezive zvuke tišine slušati,
kako je ostavljen, zaboravljen od svih biti.
Ne znaš ti čoveče mladi
kako je čekati da život mine,
kad čovek živi kao odbačeno kuče,
da ono što zovemo sutra
već je zapravo juče…
Ne, ne znaš ti
da se rađamo, živimo,
mimo htenja svoga;
ne znaš junoša da zato veruješ u Boga;
i ne znaš ti mladi čoveče
da vreme je tica koja te kiti,
kiti te perjem šarenim,
ali će doći i da očupa svoje,
a vežeš li suviše dušu za perje svoje,
da vreme će ti i dušu očupati;
ne znaš kolika će nagota tvoja tada biti,
da nutrinu svoju pred Njim niko ne može skriti…
Ne, ne znaš ti
kada se licem od Boga okreneš
da će te put u propast odvesti,
da ćeš proklete dane provesti;
ne žuri onda da tražiš dželata,
našao si ga u samom sebi…
Ne znaš ti prijatelju mladi
da na ovaj svet dolazimo
ne da u njem` uživamo,
no da iskušani budemo.
Ne znaš ti da mudar ne ide u rat
da se njime naslađuje,
no da se od njeg` spasi…
I ne zameri junoša,
ne znaš ti još mnogo toga,
i ne možeš sve ovo ni znati
dok ne spoznaš prijatelju
kako je imati pa nemati.

© Branko Mijatovic 1995.
Iz zbirke “CRNI ČOVEK” 1997.
Zastupljeno u izabrane pesme
“BEZ SENKI IZA LJUPKOSTI SNOVIĐENJA” 2018.

А ЛА ЈЕСЕЊИН – Љубодраг Обрадовић


А ЛА ЈЕСЕЊИН


Ту, до мене, седи.
Главу горе, уживај.
Ништа тебе не сме да наједи.
Ти свирачу само свирај.

Свирај песме од давнина,
а ти душо не тугуј.
Била си знам са многима,
ноћас се моме пијанству радуј.

Загрли ме, љуби ме, то је занос.
Нема бола кад се љубав жели.
Нема ничег. Хајде, вуци ме за нос.
Ја и томе знам да се веселим.
Настави са читањем “А ЛА ЈЕСЕЊИН – Љубодраг Обрадовић”

ČAŠA

Što mi noćas čaša nedri muke,
kad mi dušu tako dobro znade;
svako veče ljubila mi ruke,
uz cigane i stare balade.

Što mi dušu ne miluje vino,
kad u njemu vidim slamku spasa;
što mi noćas kao more sinjo,
u mislima tebe zatalasa.

Pa mi mesec sklizne na dnu čaše,
ne da vinu da mi dušu greje;
sa dna čaše podrugljivo maše,
bolu mome grohotno se smeje.

Beži čašo neću da te pijem,
ti ne znadeš istinu mi pravu;
kada mogu tebe da razbijem,
i ljubav ću dati zaboravu.

autor
Jovica N. Đorđević

Ноћ -Здравка Пап

Мисли моје
ноћи се боје
нећу да сањам
хоћу да живим
са птицама да летим.

Таласи да ме носе
срце да сунце обасја
и покажем Богу
како је чисто.

Све ноћи за леђа да бацим
са светлошћу да се дружим
време нећу,да губим
остало је још мало!?

( sonet 177.)

Zatutnji, zagrmi, časne ne lomi,
silinu svoju ti sad svu pokaži;
zlobu i mržnju, o vetre, salomi,
silnika svokog ti noćas potraži.

Duvajte vetri silno, još silnije,
satrite sva zla što ljude sad muče;
Božjega truda ovo delo nije,
svako novo sutra gore od juče.

I mramor kamen vetri obrušite,
duvajte noćas još silnije, jače;
nečasnog delo kâmom porušite,

satrite sve zbog čega majka plače.
Sve ono zbog čeg` sestra suze lije,
kad sunce zasja nek bude milije.

Nemoj

Nemoj…

Ne peri svoju savest tudjom dušom, greh je..

Gledah te svojim očima..slušah svojim ušima..

Ne trudi se da me ubedjujes

Ne trudi se o duši da zboriš, kad u svakoj rečenici dabogda ti se krije

Uzalud ti je sav trud i muka, uzalud bese moja pružena ruka

Dok djavola ljubis, Boga u usta ne uzimaj, istim te Bogom molim

Mišljah, verovah ti jednom da umes, da voliš

Sad vidim da sve je bilo farsa, predstava dobro smišljena u kojoj ti si
I reditelj i glavna uloga.

Samo me mimoidji, produži dalje
Ničega vise tu za tebe nema

Ne peri svoju savest tudjom dusom, greh je

Samo ti o oholosti i samoljublju ne govori
Najbolji su to prijatelji tvoji.
Svetlana Tadić