DEDINI OPANCI
Prohujala mnoga leta,al` secanja vecno žive,
zov detinjstva prkosi im pa me srce tamo nosi.
Gde ostala draga kuća,gde su rodne nase njive,
proplancima livadice gde trčasmo nekad bosi.
Lutanja je bilo dosta,rodnoj grudi hrle noge,
al taraba porušena,kapija je pala stara.
Mala kuća oronula uspomene čuva mnoge,
na basamku dragi deda ko da jošte tu odmara.
Oko mene svuda pustoš,stara trešnja osušena.
Nekada sam tako srećna plodove joj ubirala.
Verala se po njoj deca,behu lepa ta vremena,
sada suva samo pati,što imala tad je dala.
Muk, tišina oko mene, nikog nema da me čeka.
Samo cvrkut neke ptice u strehama što se skriva.
Od rastanka prohujalo skoro pola moga veka,
pa se pitam što je tako, dal` sudbina možda kriva.