SEĆANJA NE BLEDE
Ponovo zamisljam livade svoje,
velika polja gde se klasje zlati.
Rascvale vočnjake, zelene šume
za rodnim krajem srce mi pati.
U mislima šumI Morava moja
krivuda svojim putevima znanim,
zamišljena vidim brzake njene,
sećanjima na nju setna se branim.
Uspomene srećne vrtim u glavi,
odnekuda čujem pesmu orača,
sećam se prela i veselog kola,
tuga mi svako sećanje nadjača.
Često se zaplačem ko neko dete,
željno da ga majka svije u krilo,
poželim da čujem jutarnje petle,
od lutanja se srce umorilo.
Prestaću da lutam jednoga dana,
kad mi se srebro u kosi pojavi,
kupiću kartu u jednome smeru,
vraćam se selu i svojoj Moravi.
Настави са читањем “SEĆANJA NE BLEDE – Jasmina Dimitrijević”