Više me ne muče snovi,
već i sanjivi, portreti.
Više mi je i tuga, poznanik,
kao neki bezvoljni, zadatak novi;
Mrska šetnja, popločanim gradom,
hajde da priznamo, sve smislu.
Da smo, zalud, odbegli brdima,
u ravnicu, za voljenom nadom.
Danas, možda i budemo ljudi,
mirisa finih, ispeglanih, čistih rita;
Kojekude, možda se i savest probudi,
pa nas, gorko, o lutanjima zapita.
Više me ne muče snovi,
već i sanjivi, portreti.
Više mi je i tuga, poznanik,
kao neki bezvoljni, zadatak novi;
(C) Miloje Djordjić
(Прочитано: 50 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.630 пута)