Добродошли!
Napokon doslo je vrijeme, na koje sam cekao od prvih dana moje mladosti. Tada sam se dogovorio sa poezijom da me saceka dok fakultet i radni vijek zavrsim. Poezija je moju molbu uslisila, strpljivo cekala i docela da knjigu objavim. Zahvaljujem se predsjedniku udruzenja pjesnika Srbije, Ljubodragu Obradovicu !!!
Recenzija kao preporuka
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA
rasuta po svim krajevima sveta
Kada pesnik stvori poeziju u kojoj će kroz sopstvenu ispovest zaroniti u najsiroviju ratnu tematiku, jasno je da će stihovi biti puni jakih osećanja i slika stradanja, čak i ako se same bitke ne spominju, već je sav fokus na teskobnim i neizvesnim životima civila u ratnom beznađu i uspomenama koje su ostale davno prekrivene patinom godina i novih životnih vetrova. Za ovako upečatljive redove potrebno je veliko i prekaljeno srce, talenat za vešto nizanje reči i sigurno pero koje poput božanske ruke kroji ravnotežu između uspomena i stvarnosti, ništavila i nade, mladosti i starosti, života i smrti. A sve se ovo upravo nalazi u zbirci poezije Varošina koje više nema Željka Perovića, potresnoj u svojim poput sečiva zasecanim ranama duše, a u isto vreme upornoj u nameri da čitaoca navede na preispitivanje kuda srlja civilizacija koja na svakih pedeset godina na jednom brdovitom delu sveta nanovo potpaljuje barut i sa bezbedne udaljenosti posmatra kako se u eksplozijama raspršuju sudbine, životi, nadanja i snovi.
U 66 pesama, koliko krasi ovu jedinstvenu poetsko-esejističku zbirku, sakupio se sav život pesnika koji je iskazao kroz emocije lirskog subjekta da nas, čitaoce zadive i ponesu, nateraju na razmišljanje i dostizanje poruka u nizu metafora, poređenja i alegorija. Da ne dođe do nedoumica, svaka pesma je oplemenjena mudrostima kao osloncima i objašnjena omanjim esejima koji raščlanjuju svaki stih donoseći pozadinu ideje, teme i zamisli, kao i podataka kada je, kako i zbog čega napisana. U njima je objašnjena i igra stihova i strofa, slogova i reči, ponavljajući svaki kao težište pesme i suštinu kojoj pesnik stremi želeći da što vernije i snažnije dočara i oslika događaje i duboke emocije koje su ih pratile.
A svaka od njih nije ništa drugo do duboka i bolna ispovest jednog sedamdesetjednogodišnjaka koji se vraća u najlepše dane svog detinjstva i mladosti, u svoj zavičaj i rodni grad posebne i neponovljive duše – zlosrećno Sarajevo koje je nemerljivu sreću i spokoj sopstvenih stanovnika trampilo za krvave dane opsade, nemira, strepnji, progona i stradanja. Svaka od njih je lutanje u Velikom krugu voljenog grada, od srećnih jutara Pofalića, neobuzdanih dečjih igara, komšijskih prijateljevanja do praga zrelih godina i ostvarenja svojih snova do rascepa i loma, kada je sve što je bilo nemoguće postalo moguće, strava i beznađe zamenili dojučerašnji mir i spokoj i naterali da se krug sudbine zatvori, ali na nekim sasvim novim meridijanima, daleko od svega što se volelo, živelo i disalo – daleko od onoga čega više nema.
Patnja i bol, nostalgija i seta za izgubljenim godinama, koje pesnik neposrednošću štedro rasipa dušom lirskog subjekta, ostavljaju snažan trag na čitaoce, intenzivno ih saživljavajući sa njegovim snažno izražajnim osećajnim svetom. Možda zato pesnik i deli pesme na vrste, mešajući ih i pomalo uvodeći u dirljivu životnu priču koja je živela u bezbrižnim danima mladosti među dobrim i nasmejanim ljudima, sakupljajući godinama u duši stihove i rime a tek u penzionerskim danima u dalekoj Švedskoj rešio da otvori dušu i u poređenju prošlosti i sadašnjosti pronađe bar jednu nijansu plavetnog varošinskog neba sa švedskim severnim valerima. Slažući ih naizmenično, on sklapa svojevrsni dnevnik svog života donoseći ljubavne stihove iz mladosti, rodoljubive iz ratnih dana, opisne koje nose ispričanu priču o njegovoj sudbini i elegije i misaone koje na pragu jesenovanja života sumiraju i preispituju, sagledavaju i evociraju, spajajući se u životnoj mudrosti koja neumitno dolazi samo onda kada mladost zauvek ostane iza zatvorenih vrata.
Četrnaest pesama sa ljubavlju kao najjačim i najplemenitijim osećanjem odraz je lepote i sreće mladosti, nadanja i verovanja da za svaki cilj postoji dovoljno vremena i mogućnosti da se ostvari. Sa druge strane, one nose i bolne gubitke, pogreške i beznađa nesrećnih rastanaka, tek da pokažu kakav je sudbina maher koji i u nežnim godinama neštedimice uči da se čovek za sve mora izboriti pa i za taj trenutak nemerljive razdraganosti i poletnosti koji jedino možepokloniti ljubav.
U trinaest opisnih pesama pesnik priča o svojim najlepšim uspomenama varošinskim, od mladalačkih nestašluka u divljini Šupljače i Podhumlja, nebeskom jorganu pod čijim su cvetnim jatima ptica najlepša buđenja, radničkim jutrima sa limenim kanticama i dodiru čađave lepotice u vidu gvozdene lokomotive za sreću pa sve do nestalih vremena koja su se usporavala da bi se zastalo i uživalo u lepoti doživljaja, a sada zauvek prohujalih odnevši sa sobom i godine i vrednosti u nepovrat, daleko ka nigdinama gde je pogonsko mamilo jedina snaga da u nekoj novoj i tuđoj zemlji ponovo pusti korene i ponovo se rodi.
U deset rodoljubivih pesama opisani su najteži dani ratnih meseci, pogrešnih odluka i procena, izneverenih nadanja i prijateljevanja, tihih automobila poput noćnog zverinja sa nekim tuđim i krvoločnim ljudima u potrazi za plenom i krvlju, „grmljavine oružja i zvižduka metaka, koji uvijek dolaze poslije tišine i cvrkuta ptica, da strah i patnju još više uvećaju”. Ovo su stihovi košmara, strepnje od krvnika na vratima, sakrivanja i zlokobne tišine, vetra koji raznosi jesenje lišće isto koliko i nasilno prognane sa svojih ognjišta, izjednačavajući sebe sa svim svojim sunarodnicima, ponajviše onima koji nisu imali tu sreću da pobegnu iz kaveza preko noći unakažene varošine. U njima se ne nalazi samo ispovest stradalništva, nego i amanet da se ovakve strahote nikada ne zaborave.
U četrnaest misaonih i isto toliko elegija sabrane su pesme koje duboko promišljaju o čoveku, identitetu, sudbini i opštem smislu postojanja, koje imaju još veću vrednost jer se pišu iz vizure čoveka koji je, suočen sa smrću, na najbolji način spoznao suštinu života. Među njima najsnažniji utisak ostavlja početna pesma, akrostih Stara lična karta, koju ovom zbirkom vraća u sopstveni džep iako je prava izgubljena pri prinudnom odlasku iz rodnog grada. Sa druge strane, elegije nose tugu i setu, nikada ugaslu bol podstaknutu ličnom tragedijom izbeglištva i srećnih dana raspuklih poput razbijenog ogledala osuđenog na večnu prazninu u tuđini, gde se broje godine turobne starosti i usamljenosti.
Među misaonim pesmama nalazi se i razrešenje zašto je pesnik varošinom zamenio ime grada koji je za njega oduvek bio najveća ljubav, lepotica čije je vetrove, ptice, kišu, sneg i sunce grlio, „kao mlada pred udaju, djeva bjelinom fabričkoga dima umotana”, da „za izdaju ime zaboravom kazni” i zatrpa bol koji nepodnošljivo reže svaki put kada sa krvlju venama zakola. Međutim, ma koliko patnje, očaja i teskobe nosio za sobom jedan rat, grad u kome je ostavio najveći deo svoje duše, ipak je poneo sa sobom, onakvog kakav je bio, najlepšeg u sreći, najmirisnijeg u jutarnjim kafama, najzvonkijeg u zvuku zvona zadnjeg tramvaja, onakvog kakav je nekada bio nastavljajući da živi rasejan u sećanjima svake spasene duše na svim krajevima sveta.
Kome li je teže, kad bih mogô znati,
Kome li je teže, ko sad više pati,
Kome li je teže živjeti u sjeni,
Kome li je teže, tebi ili meni?
Jelena Dilber
Nova POETIKA
ZUBATA ČESMA
Uvjek postoji nešto kroz šta čovjek mora da prođe, onda ga se odrekne, ili još čvršće stegne, prigrli ili odbaci. Sud pojedinca za krivicu nekog sličnom njemu kazna gotovo nikakva, ali kada masa sudi i osudi, tada grešnik za stidom nema hrabrosti. Okreće se i priklanja da i ne zna kome, jer odbačenom šta drugo preostaje. Druženje moje sa odbačenim odavno je zaledilo vrijeme, od pitomine santa leda posta, rijetko da mu imena se sjetim!
Na zaravnak poviš Varošine kao hrabra vojska ispela se grupa doseljenika, pa umjesto logora odlučila da grade svoje kuće, male, tople, ali do puta i sa velikim dvorištima. Takva ti je sirotinja, ona bi uzela i pola velike njive, samo da se u društvu imanjem pohvali.
Naselje se ubrzano množilo, jutrom rađalo i kao trudna žena svakim danom širilo. Sa večeri, kada se na vidilu zvjezde kradom počenu rojiti, umorni, znojni i blatnjavi, ali sigurna koraka, graditelji su silazili sa drvenih skela i po običaju okupljali se ispred javne česme. Tu su na kratko zastali, po koju riječ razmjenili, jedni se drugima pohvalili i savjet od iskusnijih zatražili i dobili. Vremena za duga naklapanja nije bilo, trebalo se oprati, malter sa lica i ruka ukloniti i sutra jutrom u fabriku na posao poraniti.
Stojeći na čistini ni od čega zaklonjeni, za čas su znojni bili osušeni zalutalim vjetrom koji se nezadrživo sa okolnih brda spuštao na počinak sve do Varošine.
– Nego, vrijeme nam je ljudi kućama kretati, baš smo se dobro ispričali, ja sad idem do česme da se umijem, da prljavštinu sa čista obraza skinem, reče gorštak uz glasan smjeh, koji se kao nepozvan gost uvukao u obližnje kuče, budeći već upola usnulu djecu. Potom živahno odskoći u stranu, udari se petom u stražnjicu i krenu duž drvenih šupa, koracima otetim od umora. Stigavši do zadnjih u nizu plavo obojeni vrata, na trenutak zastade, iskorači u stranu i zajedno sa svojom sjenom nestade u polutmini škrte rasvjete, koja se sa obližnjih prozora stidom izvlačila.
Nedaleko na samo par koraka nalazilo se od vojničkog šatora zaklonjeno njesto i od vjetra i pogleda slučajnih prolaznika. Ovdje su mogli da se razgoliće, prije nego što krenu zubatmioj česmi stazom od lomjenog kamena.
U daske iznad glava neko je zaukucao dugačke eksere, na koje su kačili svoju poskidanu garderobu, a ispod u zemlji žutoj ilovači bile su ukopane stare i više polupane cigle, ispred kojih su skidali svoje zaprljane cokule.
Uz isprekidana dobacivanja i kratke odgovore i ostali su počeli prilaziti, sporim koracima i sa podignutim rukama, u hodu skidajući bijele vunene džempere i podkošulje na više mjesta prokidane, a poneko i kapu sa glave. Na trenutak su zastali i poskidali blatnjave vojne cokule, a neko radničke teške cipeletine. Kao po komandi počeli su zavrtati široke nogavice preko mišičavih butina. Do pola razgoličeni i zbijeni u grupi čekali su da se neko prvi osmjeli da krene prema zubatoj česmi. Čak su uskomešani ustuknuli i korak u nazad, stidljivo gledajući prema bosonogom ljudeskari, koji je stajao ispred sa pogledom u daljinu odlutalim. Dali od straha studene vode, ili stida od neprijatnog zadirkivanja i podrugljivih podsmjeha, ostali su da čekaju iza njegovih leđa. A on koščat žilavko, visok, širokih ramena i maljavih prsa, ne pomjerajući stopala zakrenu glavu pa ih sve odmjeri oštrim pogledom, te odlučno krenu prema kapljavoj česmi. Prilazio je sa oprezom i velikim strahopoštovanjem, kao da zube ima. Polagano korak i kap. Na trenutak zastade, podiže glavu visoko prema nebu, prekrsti se i pomoli Bogu. Stigavši do česme, ponovo zastade, povi se u leđima, isturi glavu, sastavi široke dlanove i poče se pljuskati hladnom vodom i po licu i po prsima. Od ledene vode i hladnoga vjetra poskakivao je sa jedne na drugu nogu, kao da se igrom vjetru inatio, a ustima punim vode mumljanjem se ledenoj vodi rugao. Na kraju se ispravi, nekoliko puta mahnu i glavom i ramenima da stresa sa tijela zaostale kapi vode, sastavljene dlanove i gurnu ispod česme. Sačeka da voda prelije preko prstiju, naglo se okrenu i pljuskom poprska grupu iza njegovih leđa.
– Ojhaaa šta ste se prepali, voda ne ujeda, nema ona zube haaaaaa.
– Ko je sad na redu? Grlato kao vuk predvodnik povika i hrabro potrča do svog peškira i odjeće, gurajući laktovima sve oko sebe!
Ohrabreni njegovom hrabristi jedan po jedan počeli su smjelije česmi prilaziti, da se izinate i sebi i drugima što bulje i čekaju da neko od straha odustane, da se narugaju i sebe za hrabrost nagrade. Čisti i drhtavi, ali hrabri i oni se vrisakom strahu narugaše i od studi ubrzaše korake da na sebe poskidano rublje navuku i kao djeca u grupi potrčaše do barake, svi na jedna vrata.
Kada oči hrabrost prigrle, a tijelo se osmjeli i krene, kukavičluk od sramote mora iz njega kao nezvan gost pobjeći!
Odlomak iz romana “Varošima”. © ŽeSP
MOJE MISLI
1
DUGOVI
Dugovi su vijugavi putevi koji tijelo do cilja umnoženim koracima smore ! © ŽeSP
2
ISTINA
Istina je bodljikava kupina, nekome slatka, a nekome bolna! © ŽeSP
3
TIŠINA
Tišina je saveznik bolne duše i sigurno gnijezdo za riječi molitvom izgovorene! ©ŽeSP
4
DOBAR ČOVJEK
U dobrog se čovjeka lako razočarati. Dobar je čovjek druge navikao da čini dobra dijela prvi put kad to ne uradi on se dobrim čovjekom neće zvati! ©ŽeSP
5
IZGOVORENE RIJEČI
Izgovorene riječi su kao djeca, nekad poslušna a nekad neobuzdana štetom uzvrate! © ŽeSP
SLATKORJEČIVI LJUDI
Slatkoriječivi ljudi su krediti sa visokim kamatama! ©ŽeSP
7
VRIJEME I ČOVJEK
Vrijeme svoje promjene najavi i čovjeka upozori da se u koštac sa nedaćama uhvati, a čovjek kada drugog povrijedije kao riba iz mokre ruke isklizne, u masi nestane! © ŽeSP
8
MISLI U SAMOĆI
Kada je čovjek opterećen mislima koje ne može sa drugima da dijeli, one mu vremenom postaju nerješiv strah! © ŽeSP
9
LJUDI
Ljude treba prihvatiti onakve kakvi jesu i ne tražiti ono što ne mogu dati! © ŽeSP
10
RĐAV ČOVJEK
Rdav se čovjek u dobrog neće promijeniti, ali se zato kao zaraza prenisi i širi! © ŽeSP
Ljubav se rađanjem utijeli, iz godine u godinu uvećava i širi u svako je djelu tijela ima i zato se od drugih razlikuje!
Kada bi se polomljeno moglo sastavljati, greške bi se u prah pretvarale! © ŽeSP
KAMENI LJUDI
Ipak ja htjedoh pronaći tebe
Možda ni sada ja neznam te pute
Kuda bi čovjek treb’o da krene
Da vidi da čuje te kamene ljude
Tražiti nešto to teško i nije
Kad ono što tražiš ne okrene leđa
Vidim te tamo u pijesku se igraš
U zavjesi magle nekud se šetaš
Nemoć me bije a glas mi se gubi
Lebdim nad svodom našega htjenja
Pogledah preko a kamen se ruši
I pijesak je nest’o a tebe nema!
© ŽeSP
Ovo je pjesma iz niza mojih mladalačkih bisera, pjesma koja je meni posebno draga jer me podsjeća na ljubav daleku, ljubav preko dvije rijeke!
Nisu svi ljudi istih razmišljanja,jednakih prohtjeva, sličnih nadanja, a da jesu svijet bi postao poprište prepirke i nezadovoljstva. Ima ljudi koji su protkani nitima ljubavi i sreće, koji ljubav kroz život kao ličnu kartu nose, da radost i veselje na ljude prenesu, kao što vjetar mirise cvijeća zelenim poljem raznosi!
Nije sreća ako nema osmjeh na licu! © ŽeSP
POKIDANE VEZE
Jedna rijeka
Dva imena nosi
A žubori strasno,
Možda i prkosi
Sanjaru na keju
Što krije ga tama,
Nisam tamo,
A ti si mi sama,
Ljubavi moja,
Šta će biti s nama?
Gledam Miljacku,
A protiče Sava,
Lebdim noću
Od grada do grada,
A kad čežnjom patim,
Suzom sliku ljubim,
Mislim ona
Uzvratiti može.
O, pogledi sjetni,
Iz te tvrde lože
Čamite i blijedi,
Vi budite dane
I zima se
Hladna sprema,
Ljubavi moja,
Što te ovdje nema?
© ŽeSP
Kad je čovjek jak na njega se ništa ne prima, ni bol, ni ožiljci, ali starenje ne pita, strpljivo čeka da bore raspe po licu.
Dođe vrijeme kada se u srcu bol skupi i oči samo tamu vide, sa usana se otrgne jauk da stvarnost iz sebe protjara.
Rastanci od voljene ljubavi za cjeli život kao ožiljci u tijelu ostaju.
Kada zažmirim ne putujem, odlazim na stanicu za ostavljene i čekam da nekom zasmetam, da me gurne da posrnem da od pada bolom bol savladam! © ŽeSP
ŽAL
Čovjek se uči i nauči
I da voli,
I da gubi.
Kada srce voli,
Lažu
Da ih boli.
Ali kada gubi,
Srce
Tada okrilati.
Raspečati suzu
Zgužvanu
U šaci
Da tugu podjeli,
U zagrljaj se oblacima
Vrati
© ŽeSP
Ovu sam pjesmu napisao dok sam mladovao. Ljubav se ponekad poigra sa nama, kao nenadan vjetar što cvjetak od stabljike otrgne i odnese na drugu stranu livade. Ja sam svoj cvjetak u stihovima sačuvao, a kada poželim ljepotom dušu da obradujem krenem u suprotnom pravcu da barem na trenutak Žezlo dotaknem! Nepromišljna odluka je greška uvijek drugom od koristi! Ljubav može tijelo razboliti ali i kao najbolji lijek dušu ozdraviti! ©ŽeSP
ŽEZLO
Polagano idem u suprotnom pravcu,
Načinih pokret isto kô da hoću
Podići žezlo što osta od tebe,
Al’ bolje je tako, nek u sjenci vene
Tragovi se moji po travi rasuli,
U cvijeću mirisnom i dragom ostali,
A kad kiše padnu i jesen ozlati,
Umoran i sjetan ja ću te čekati.
Ne mogu te naći, a možda je i bolje
Sačuvati slike u stihu skrivene,
Osjećaj je ljepši kada niko ne zna
Kom pripade i bez žezla čedna!
© ŽeSP
Maske če pasti kada laž crvenilom lice oboji. Pjesma sam pisao u vremenu moje rane mladosti, dok sam slušao od starijih njihove bolne ljubavne priče. Tad sam shvatio da oni koji traže u ljubavi istinu često završe u ljubavnoj mećavi!
Istina je bodljikava kupina, nekom slatka, a nekome bolna! © ŽeSP
M E Ć A V A
Koračam po ledu istine tvoje,
Oko mene rulja, povici, parole,
Mi nećemo dalje ovdje nam je bolje
Makar pili čaja iz ledene šolje.
Kočijašu, za me upregni saone,
Kad konji pojure, nek praporci zazvone,
Vozit ćeš me tamo-amo, snijeg se topi,
Ja ti nudim piće, ako želiš popi’.
Ajd’ sad kreni, popusti dizgine,
Nek projure brda i doline,
Šibni, tjeraj, ovo je sudnji čas,
Oblak nebom klizi, stiče prije nas.
Krš se začu, pomjeri se stijena,
Sve crveno, bijelo više nema,
Nek i dalje piju čaj iz šolje,
Svima njima biće tako bolje
© ŽeSP
Ovu sam pjesma pisao sa posebnom ljubavi, ljubavi koja se osjeti druženjem sa kućnim ljubimcem. To je ljubav koja srce raskuca sedam puta brže od svih ostalih ljubavi. Ovim stihovima Lisko se nastavio igrati sa lisovima knjige kao što se igrao sa opalim žutim jesenjim lišćem. Meni kao čovjeku i piscu ove pjesme teško je koristiti bilo koju drugu riječ osim moj ljubimac. Lisko je rađanjem unjeo ljubav u naš dom, a šeretskim pogledom ulicama grada plijenio je sve oko sebe!
Ko zna da voli on nosi ljubav u sebi i ljepotu vidi u svemu oko sebe! ©ŽeSP
MOJ PRIJATELJ LISKO
Moje se sunce
Nebom pokrilo,
Veliko srce
U sićušno se tijelo
Ugnijezdilo.
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
Vragolasto gleda,
Samo što ne pita
Zašto si suze
Umjesto mene
Pozvao.
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
Sada znam
Što znao nisam,
Za ljubav moju,
Ljubav je umnoženu,
Vraćao.
Za jednu godinu sedam godina je
DAO
I evo, spusti se tuga
Da plačem za druga,
A nikada dosta,
I uvijek je malo,
Kada bi moglo,
Lisko.
I ja bih sedam godina za tvoju godinu
DAO!
© ŽeSP