tvoja je kuća
bila na bregu
večno odana
mraku i snegu
za tvoje se
misli kaže
da pri mesecu punom
lepota zna
ženski da laže
sumrak je opkolio
tvoje šume
dan ti nikad
ne prilazi
vele da se plaši
i da ne ume
tako grandiozno peva
svetinja glasnik večnog znanja
što u nemir
i vrućicu tera
boli i kad šušti lišće
pod dodirima
uličnog fenjera
u daljini znaš da potok
protiče pod stopama duha
pesnik je egzotičan
ma koliko
čamio i voleo
u svetu bludnom
on je zlatni otok
i njegov je sumrak
što ti kuje
pesmu na rastanku
kraj basamka
uši mu trnu
od ljubavi
prestaje da čuje
svoj poziv i nemilu dušu
sobom truje
Категорија: Miloje Đorđić
Rov
svežina već prohujalih strasti
jošte leži u zemlji kraj mene;
čekaj me pesmo, krvavi, saborče –
od tvog mesa ljubav ću krasti.
kao da je rat i ona hladna polja
zavejana maglom i barutom;
ti me ljubiš, najhladnije ženo –
nebesa, i gola od mene si bolja.
ja ispisujem preko očnih kapaka
pesmu poslednje kapi krvi, znoja;
a ti leti prevarena munjo –
kao da nikad nisi bila moja.
kao hladni dodir tvoga mesa
svežina prohujalih nadražaja;
u najhladnijoj zemlji, moja pesma –
bez tebe ostaje bez sjaja.
Glad i mrak
Čuli ste li, da mrak ima lice.
Kako vetar prozbori, sve tiše.
To je grobljanski pesnik, nemilice
zamolio reku da umesto njega piše.
O, kako skromno ta prevara zvuči,
kad zatrube mladi stomaci, prazni.
Za čiju feštu da se smrt naruči,
kad lažu da život je prolazni;
Zaboravili ste reči ratova čednih.
U koju smo to krv zagazili mučno.
Moje oči dajem za ljubav bednih
što razumeju glad halabučno.
O, presveta knjigo glasova noći,
čije kočije sad voze, prozirni satiri.
Reci mi najdraža gladi, majko moći,
hoće li ovo pero, ljubav i smrt da pomiri,
Ikona zelena, mračnog, nebeskog svoda.
Ne mari za mene i moje ptice.
Usmrti me mrtvog i kada hodam,
jer niste čuli da mrak ima lice.
tmina
Kafe bar, 2017.
oglašavanje
tišine u zaostalim
satima
kad godina i njeno ruho
menjaju narav
i način hoda
tada u ponoć počinje nov život
sa starim scenariom
budan pre svih piću kafu i
čitati novine u kojima
opet nisam ja
i tako sve dok vetar
njiše grane
i baca otuđeno lišće
na pragove tuđinaca i ljudi bez
mana
prosipanje tišine
po mokrom
podu predsoblja
i kupatila
kuda tumaraju bube
bauci i
pauci
kao jedno nastojanje
života da
sve čovečije što postoji
se troši
u poslednjem zrnu peščanog sata
kada sklizne
niz ždrelo samoće
i utihne kad drugi
progovore
odajući počast meni pod
zapaljenim listom novina
čiji plamen kao duh
odlazi nebu prositi
tišinu
: 4. maj i rano jutro
Pismo V
Pisma u stihu i u boci 2019.
dok vetar sve njiše
glasovi dece daleko
u teškoj noći kad kiše
pronose vesti da umro je neko
tad se moje srce budi
samo jednom iz ružnog sna
ne verujući da će ljudi
biti tako puni pakosti i zla
dok more ždere svaki žal
gladno i silno kao neman
gazim kroz svoj usud i kal
jer sve što imam je da nemam
po poslednji put je sat
otkucao moj čemer tvrdi
kao štura kap kad pada za vrat
i pesnikova reč da ljubav nagrdi
ostajem bez glave, jer noć
ponovo donosi bolesne kiše
i valjalo bi konačno poć
u neku novu sreću da me ne bude više
6# Trnje
~Novi ciklusi i pesme~ 2019.
gde li su sad oni dani
proleće kao da plače
ko mi te uze, sem
što nestao sam lani
misli su sve duže, a reči
sve kraće
nek ostave nebesa prljav
trag
ka i ja što uradio
sam
za sva zajednička uspenja
više nikom ni nisam drag
postao sam samo
mrlja fosila i
stenja
II
Jesen, 2018.
noć sklanja se
ritam bubnjeva
na prohujale vetrove
sećam se svih ružnih
sana
one mutne reke sa visoka
i svih minulih dana
okićenih košavom
i lišćem
noć sklanja se
da podseti
na gitare zvuk
na stare mahale
pogano pijanstvo
razbijena stakla
i na krv ptica
što život su pesniku dale
Jutro na mulu
Priče
Ono što se čini da je pesma, pričom
izvajana tako gnusno, sva od nade,
a bez mozga i jezika vrela –
uspela samu sebe da ukrade.
Zašto kamen ovog dana, ne crveni.
Dok je sunce zanosni ljubavnik,
pa udvara se, kao nekoj ženi –
prolaznom vremenu i rečima slatkim.
Stojte zanesenjaci olakih vera,
čije ime skovano od jada i bede,
stoji visoko nad lomačom oka –
čije suze za života, malo vrede.
Recite zaboga, istini ko bi
dao glavu, kao što reč je prosta.
Čiji eho i najtvrđe duše drobi –
u gluvoj noći, kad mladost posta.
Ono što se čini da je pesma, pričom
izvajana tako gnusno, sva od nade,
a bez mozga i jezika vrela –
uspela samu sebe da ukrade.