Pesma meseca: novembar 2023. *Jelena Simonović

APOLON

Apolon je pao na kolena,
Grči prste. Tražio je reči..
Bledo lice Ona je  podigla,
Peva Odu srcu ukletome.
Proklela je Sebe zbog smrtnika.
Ruke steže, bolno, grčevito.
Čemu pogled kad se i ne vidi?
A Bog pred njom klečao – nemoćan,
Njene smrtne ljubavi nesvestan.

Grcala je duša u svetinje..
Prolile se sve kiše srebrne.
Odbila je Boga pod stopalom..
Apolon se većma rastužio.
Želju srca nije ispunio.
Traži oči njene da pogleda,
a oči su njene oslepele.

“Plači, Bože, kad plakat’ ne mogu,
sudbina me gorko ucenila!
Volela sam Njega bez predaha,
volela sam jednog jedinoga!
Tvoju Ljubav srce mi odbija.
Ja bez njega živeti ne mogu!”

Apolon se triput poklonio,
ruke joj je u svoje uzeo.
“Ti si dragi kamen, nebrušeni,
nedostojan ja sam da ga brusim.
Nedostojan ja sam, a i on je,
nije vredno da Sunca ne vidiš.
Podariću tebi ovu ružu,
za uho je nevina zakači.
Kad kraj tebe prodje Nesudjeni,
za tobom će Jadan uzdisati.
Od Ljubavi želju ću ti dati,
a ti pazi da se ne ogrešiš.”
Настави са читањем “Pesma meseca: novembar 2023. *Jelena Simonović”

Pesma meseca: oktobar ’23. *Svetlana Tadić

BIRAM 

U eri imanja svega
grabeži i otimačine
ličnog i opšteg bezobrazluka
začinjenog sa bezbroj
sladunjavih reči,
ja sirotinju biram

Biram da nemam
sve što otimaju mnogi
jedni od drugih
pod velom nekakvih prava
biram pravo da biram

Sirotinju biram
za život malo mi treba
za sreću još i manje
ne treba mi ničije oteto imanje
ne treba mi škola bez znanja
ne trebaju mi ljudi bez obraza
ne treba mi da se stidim
rodjenog odraza

Sirotinju biram
da najbogatija budem
bez balskih haljina
zbog kojih se rebra lome
biram da imam gde
i da imam kome

Sirotinju biram
ne trebaju mi zvanja i titule
niti oko mene zveri pomahnitale
biram i gladna da budem radije
no da dušu poklanjam djavolu

Biram
da nemam sve za čim se gine
osim ako tome čovek nije ime
osim ako to nešto
ljubavlju i slobodom ne okiti me

Sirotinju biram
da u njoj bogato i srećno živim
daleko negde, sa šumskim zverima
da golim rukama zemlju kopam

Biram
Da mirno usnim i mirno se budim
da u prolazu,
slučajno drago biće poljubim
život i ceo svet svoj
privijem na grudi

Sirotinju biram
eto vam dvori, zlato i svila
eto vam šminka i veštačka krila
taj svet poznajem
taj svet ne volim
tamo sužanj sam bila

Biram da san živim
da život ne bih do veka snila.

Svetlana Tadić

Песма месеца: септембар 2023. Јована Марковић

 

ПРИЗНАЈЕМ ТИ…-

Не боле ме осмеси, искрености твоје,
што плод су ми варки које стварност теше,
не боле ни светови, маште плода моје,
у којим се опрашта таквима кад греше.

Не боли ни осећај сигурности, мира,
ни слободе духа, надреалне слике,
не ломе ме нагони ни беса и хира,
кад тишина завлада где осећам крике.

Не боле ме боли, у души олује,
ни тама, ни лаж, кад пригрле ме к себи,
не боли ни надање, што к’о сена ту је
и када се запитам да ли ишта вреди.

Не боли ни разум што полусном лута,
док оставља поруку “И ово ће проћи!”
не боли ни свеза, трајно откунута,
кад знам да је игра изван моје моћи.

Не боле ме груди када срце раним
пером, да бих мастило имала за риме,
не боли ни што те кривог свесно браним,
већ што моји стихови знају твоје име.

АУТОР:ЈОВАНА МАРКОВИЋ

Песма месеца: АВГУСТ ’23. *Драгана Миленковић

ОТАЏБИНА

Отаџбина моја Сунцем прошарана,
плаве су јој зоре проткане тишином;
ораница сања семе житног класа,
здравицу јутарњу натопљену вином.

Занесено гледам Шумадију своју,
поносног сељака у великом труду;
што капима зноја натапа сва поља
и рукама снажним грли родну груду.

Даљином се шире високи борови,
непрегледне воде у сјајноме низу;
жуборе ми песму далеких предака,
где душама својим сад су тако близу.

Пастирицу младу слутим у даљини
у хладу је храста распустила косе;
загледана сетно у цветове нежне,
што у зори младој дрхте испод росе.

Драгана Миленковић

Песма месеца: Јул 2023.

ЗАПИС – Љубодраг Обрадовић

ЗАПИС

Низ ливаде и планине,
преко брда и заноса,
лију кише и истине,
и ветар судбину носи,
у епицентар поноса…
А Он, стоји и пркоси!

Све су наде
у опстанак уткане!
Спас у корену му клија
и у висине узноси.
Док пролазе године,
опстаје носталгија,
јер Он, стоји и пркоси!

Вечност памти
и подсећа људе,
сам недаћама одолева,
светлост небеску зрачи,
и као сабљом зло коси!
Са њим смо, за искуство јачи,
са њим смо шума,
која опстаје и пркоси!

Све је у свемиру записано,
а у жилама траје.
Страх леди помисао,
да време крај доноси,
да све пролази и нестаје,
само он, Запис, стоји и пркоси!

Сваки засеок, Запис један!
Свако село, једна заклетва!
Све свето у њему лежи…
Недоумице разбија истином
и вечну тајну светом проноси!
Све што јесмо,
јесмо од давнина,
јер Он, стоји и пркоси!

© Љубодраг Обрадовић

ПЕСМА МЕСЕЦА: Ј У Н ’23.

КО НАМ ТО ГАСИ ФЕЊЕРЕ

Чији су оно косачи пшеницу нашу што косе
па с пелином је замесе и нуде нам горак хлеба
Ко с божурова наших стреса капљице росе
па их посипа отровом и како умиру, гледа.

Чије то вране гракћу изнад кровова царских,
ко земљу краљева србских поганом ногом гази,
чији стражари стоје испред дворова рајских
са изговором да нејач, нечију, од нас пази.

Ко се то игра жмурке с косовским живим Богом
и гаси фењере на путу, Литије Православне,
како се зове човек што злочиначком ногом
знамења гази у књизи, историје нам давне

Коме Грачаница смета и у њој Симонида
што без очију види, поносни народ што страда
Коме је трн у оку, вера у Христа и Вида
па трује извор из кога вечно се пије нада.

Чије то руке секу стабла косовских шума
те земљу преврће, црну, где србске кости леже,
ко се то памети игра, на уштрб бриткога ума,
чији то зуби злобе, шкргућу на нас и реже.

Чијим се словима пишу табле и путокази
пред србским светињама и вековним кућним прагом,
ко пуца у очи Христу, који на србство пази,
по гробовима јунака ко то плеше са врагом.

Они немају имена, ни образа ни лица,
они су државе своје тек јуче уцртали,
на њима крвави скути и очи децеубица
с оружјем силници јаки, у срцима црни и мали.

Љиљана Тамбурић

Pesma meseca: maj 2023. *Jasmina Dimitrijević

 

DEDINI OPANCI

Prohujala mnoga leta, al` secanja vecno žive,
zov detinjstva prkosi im pa me srce tamo nosi.
Gde ostala draga kuća, gde su rodne nase njive,
proplancima  livadice gde trčasmo nekad bosi.

Lutanja je bilo dosta, rodnoj grudi hrle noge,
al’ taraba porušena, kapija je pala stara.
Mala kuća oronula uspomene čuva mnoge,
na basamku dragi deda ko da jošte tu odmara.

Oko mene svuda pustoš, stara trešnja osušena.
Nekada sam tako srećna plodove joj ubirala.
Verala se po njoj deca, behu lepa ta vremena,
sada suva samo pati, što imala tad je dala.

Muk, tišina oko mene, nikog nema da me čeka.
Samo cvrkut neke ptice u strehama što se skriva.
Od rastanka prohujalo skoro pola moga veka,
pa se pitam što je tako, dal` sudbina možda kriva.

Šetajući tom pustoši do bačvare dođoh male.
Stakla na njoj polupana, al` vremenu još prkosi.
Od kad dede nema više paučine carevale,
dugačke mi njine niti zaplesale svud po kosi.

Ustajali teški vazduh i memljivost neka vlada.
Palim sveću da osvetlim i razgrnem teret mraka.
Telo titra ko plamičak, malaksalost mene svlada,
bolna  prošlost pritisnula moja pleća sad nejaka.

Sve je isto kao što je dragi deda ostavio.
Iz prošlosti ko da  bačvom još se miris vina širi.
Sa tim vinom na svakoj je svetkovini nazdravio,
a sada je  nastanili sirćetare i leptiri.

Plamičak dok još zadnji izdišući dogoreva,
cijuk miša iz tog mraka u sadašnjost vrati mene.
Gorke suze krenule bi, al` im duša odoleva,
videh tada opanke mu tu odavno ostavljene.

S bolnom ranom usred grudi uputih se kroz dvorište.
I komšijska vidim vrata već odavno zatvorena.
Pa mi jadna duša moja samo nešto jošte ište,
da ko nekad u ognjištu bude vatra upaljena.

I dok tako stojim nemo po daljini pogled luta.
Kraj Morave što krivuda nekad naša njiva bila.
I sada sam poželela da je vidim zadnjeg puta,
k`o mala sam tako često njoj sa dedom odlazila.

I vrnuh se po opanke što je nekad obuvao
i po putu raskvašenom uputih se drumom znanim.
Tek sada shvatila sam da je amanet meni dao,
kada njega nema više rodnu grudu ja da branim.

Prepoznajem našu njivu, al’ strnjište na njoj ravno.
Zalutala jedna vrana uzaludno zrnje traži.
A sećanje probudi se kad bejasmo tamo davno
ostavljali strašilara na vekovnoj mrtvoj  straži.

Jos tužnija no što bejah ponovo se kući vratih.
Katanci su zatvoreni i boli su zaključani.
I tek tada suze pustih jer nesrećna sada shvatih,
da u blatu pokraj puta su  opanci mi ispali.

© Jasmina Dimitrijević, Srbija

Poštovani prijatelji lepe pisane reči. Dugujem vam samo jedno pojašnjenje, a to je: da  jedan autor može imati izabranu samo jednu pesmu u jednoj kalendarskoj godini. Znam da će neki reći da je to nepravedno,  jer zaista stižu izuzetno kvalitetne pesme od istih autora, ali je pošteno i da svi autori dobiju  šansu i prostor za eventualni izbor u konačnom odabiru pesme godine.  Nadam se da će te imati razumevanja za ovakav pristup izboru pesme meseca, jer konačno kvalitet uvek nađe svoje mesto.  Naravno, biće od koristi svako vaše mišljenje pa bilo ono saglasno ili protivrečno  dosadašnjem načinu izbora.  Sa najvećim poštovanjem svima koji pišu, šalju i prate sajt “POEZIJA-SRB” sa sedištem u  Kruševcu.                                                                                                                                               *Odgovoran za izbor pesama u 2023. godini

                                                                                                    Dragojlo Jović

 

Pesma meseca: APRIL ’23.

TREŠNJA

Nudim kule i sva blaga sveta,
sred bisera duša mi sirota;
da ja vidim kako trešnja cveta,
ispred kuće, pored trošnog plota.

Gde još pčela mladi cvetak ljubi,
slatki nektar u košnicu nosi;
da se miris trešnje ne izgubi,
da se pčela polenom ponosi.

Pa da vidim baštu pored kuće,
jorgovane što se tiho njišu;
majčin osmeh kraj pogače vruće,
tople grudi što za mene dišu.

Zalud vile, zalud lažna carstva,
kada tuga mene prati dovek;
zalud blaga, zalud sva bogatstva,
kad bez trešnje siromah sam čovek.

Kada umrem komadajte telo,
neka duša iz njega pohrli;
Kad je blago mesto trešnje htelo,
u večnosti nek joj stablo grli.

Autor:    Jovica N. Đorđević

Песма месеца: март 2023.

Андреја Ђ. Врањеш

КАД ПРСТ НЕ ВИДЕ ОЧИ

Живот отврднуо нељудским,
свјетлости нигдје, да обасја путе,
и звук боли, вријеђа,
године тешке, туге погнуте.

Бјеле ноћи, стигли снови врани,
од дугачког дуже направише,
уско, гнусно, привукло се крадом,
тихо питам да не могу тише.

Без неба птице да ли лете,
људи лају, времена су псећа,
гдје сте вјетри и  олује силне,
однесите зиме, нек трају прољећа.

У себе се јадац затворио,
испред носа, прст не виде очи,
немогуће, постаде могуће,
ријека тужна у поток сад скочи.

Да се може у осмјех бих стао,
онај исти што сам дјечак снио,
у њему бих отварао очи,
планету бих  ову оставио.

Настави са читањем “Песма месеца: март 2023.”

Pesma meseca: februar 2023.

(Pesmu posveċujem velikom Vladislavu Petković – DISU)

Branko Mijatović

MAČ ISTINE

Došlo zadnje vreme propadanja,
sodom, gomor, biblijski poroci,
svud okolo trulež raspadanja,
ućutkani junaci, proroci,
došlo zadnje vreme propadanja.

Vladislave, moj stariji brate
uzor si mi od detinjstva bio,
mnoga moja pesma liči na te,
uz tvoje sam pesme se kalio,
Vladislave, moj stariji brate.

Progledali krtičnjaci stari,
klip međ` noge i rođenom bratu,
brat za brata ponovo ne mari,
sve smo bliži zadnjem svetskom ratu,
progledali krtičnjaci stari.

Iz hramova psalmi oticanja,
Sunce hleb na zlatnu parčad lomi,
vera posta kamen spoticanja,
udri Bože, udri, sprži, zgromi,
iz hramova psalmi oticanja.

Vilin konjic hramlje u opanku,
glog naježen, zora posečena,
nesta nade, Sunca na uranku,
podbula im lica iskežena,
vilin konjic hramlje u opanku.

Zalud molim Boga da nas spoji,
zlatnu parčad hleba nasušnoga
zemlja neće moći da izbroji,
glog se ježi, sapliće se noga,
zalud molim Boga da nas spoji.

Pokradene svetinje nam zjape,
šta to beše moral i poštenje,
iz grobova mošti slavnih vape,
pogan stigla i Sveto Krštenje,
pokradene svetinje nam zjape.

Zanemela zvona Ravanice,
ne čuju se psalmi iz Dečana,
dušman zvecka sabljom kraj granice,
na srcu mi ucrvljala rana,
zanemela zvona Ravanice.

Vlast se drži uz pomoć pandura,
idioti primaju znamenja,
šund i kič su postali kultura,
pesnicima u usta kamenja,
vlast se drži uz pomoć pandura.

Dokle će Bože ovo da traje,
dokle će silni rušiti Tvoj trud,
za reči Tvoje niko ne haje,
za verujućeg kažu da je lud,
dokle će Bože ovo da traje?

Neroni silni ubiše moju
najdražu ticu u gaju duše,
zaboravili su silu Tvoju,
rata se igraju: pale, ruše,
Neroni silni ubiše moju.

Zagrmi Bože, zadnje je vreme,
ne daj nečasnima svoga truda,
skini s vernika preteško breme,
što ne priznaje nevernih suda,
zagrmi Bože zadnje je vreme.

Zamahni snažno mačem istine,
neronske zveri neka budu plen,
nek tutnje mora, gore, planine,
s nevinih ukloni zlotvora sen,
zamahni snažno mačem istine.

Vladislave, moj besmrtni brate,
hvala tebi što si postojao,
Bogu hvala, stih mi liči na te,
kao i ja nisi se bojao,
Vladislave, moj besmrtni brate.

© mr.prof.Branko Mijatovic
Iz zbirke u pripremi