ХОДОЧАСТИМ ТИХО НЕДРИМА ТВОЈИМ – Љиљана Тамбурић

ХОДОЧАСТИМ ТИХО НЕДРИМА ТВОЈИМ

Ходочастим тихо недрима твојим, на твоме рамену смирај да нађем,
приносим дарове, снове ти бојим, без трунке кајања мисли ти крадем.
Верујем небу, да моје си – право,
од данас, па док год постоји свет,
летим ка теби ко пиле безглаво
а знам да то је бесповратни лет.

Трагове твоје – Освештане стазе, пажљиво пратим, на стопе ти стајем,
учим стопала по њима да газе, јер не бих од тебе да одустајем.
Урањам у твоју мисир кошуљу док ти кроз косу провлачим руке,
шапућем оду, драгуљу у оку, слушам из срца, божанствене звуке.

Нека ми опрости Свевишњи судија што меру немам кад тражим и дајем,
ова ме љубав полако убија а не бих желела да се покајем.
Вера у вечност зацели све ране, ранијих живота обрише стигме,
у ове црне, несхватљиве дане
не дам да сумња у живот ме стигне.

Дајем се цела, без изузетка, душом и телом, срцем и умом
јер не бих умела, сад, испочетка, да кренем истим, несигурним друмом.
За узврат тражим из свемира зрнце да као кристал засветли у зени
и оне топле у стомаку трнце, да вечно трепере дубоко у мени.

Љиљана Тамбурић

POREKLO VINA – Ljiljana Tamburić

POREKLO VINA

Neću da pijem vino,
a ono da me kune,
što ne znam mu poreklo…
Ko je iz amfore prve
ulio čaše pune,
odakle je poteklo?

Dal ga iscedi Hristos
iz nebeskog mu srca,
kao zamenu vodi,
Il stenovita vila
što pod mesecom puca,
vinovu lozu rodi.

Čula sam legendi mnogo
o prvom čokotu plodnom
i eliksiru što leči.
O prvoj sadnji, kroz kosti,
tog bilja blagorodnog
koja će da se posreći.

Bahus razmnoži lozu,
te značaj njenoga soka
reče kroz metaforu…
Noje okrivi kozu,
što obrsti vinovu lozu,
te poremeti floru.

Dok Dionisa lepog
i ljubav mu Ampilosu,
opisa poeta Nonus,
Persijska princeza u grlo,
kiselo grožđe prosu,
tražeći u smrti bonus.

Od pokvarenog voća,
umesto otrova brzog
dobi raspoloženje,
i dalje nastavi tako,
od soka grožđa crnog
da traži osnaženje.

Ovo su samo legende,
dok istina u vinu leži
i dan za danom se medi…
Kada se šajtov zatvori
ono nigde ne beži
niti može da bledi.

Liju se potoci vina
kroz istorijske knjige
i u današnje dane…
Magična tečnost i dalje
rešava čoveku brige
i leči najgore rane.

Ne trebaju mu imena,
imena su samo reči
-aromom očarava…
Ponekad, samo se ruga
kratkoj, prividnoj sreći
i pijane nas vara.

Više pametna nisam
dok probam stara vina
iz flaša sa patinom…
U čaši nazreti mogu
nečije plave oči
sa nebeskom bistrinom.

Al prednost dajem vinu
što vri u bačvama starim,
onima što se ševare,
gde kriju se od sunca,
crna raspukla zrnca
grozdova koji krvare.

Ljiljana Tamburić

ZIMSKI BAKABUND ( Beše nekad ) – Ljiljana Tamburić

ZIMSKI BAKABUND

Kad se odvuče leto, noseći vrele vetrove
I za njim poleti lišće žuto ko suvo zlato
Pa beli pokriju snegovi, tanke, zelene borove
Golomrazica okove, po putu, dosadno blato;

Kratki, pospani dani obuku vunene gunjeve
Šubare od crnog jagnjeta navuku na smrzle glave
Zapale čibuk i tumbe – kroz odžake teraju đavole
I raduju se svecima što prave gozbe i slave.

Ustaju zorom, da stave, seno već budnim kozama
Ugreju rakiju na kubetu, na kome krčka kačamak
Usput misle o voćnjaku i neorezanim lozama
Lagano meću na sofru, kašiku i drveni čanak.

I tek što se dan razdani, sumrak prekrije planine
Bakabund zimski se smuca, ne zna kuda sa sobom
Kad zamirišu pod krovom, komadi debele slanine
Gleda u tanki mesec, hvata se u koštac s teskobom.

Svrati u seosku birtiju, za njim se zaključa reza
Kraj odžaklije seda i skida grube rukavice
Objavi snežnu oluju od koje hvata te jeza
Pa zaiska bokal vina od debele konobarice.

Ujutru zimski nesmajnik nestaje nekim netragom
Od njega samo barica kraj ohlađenog ognjišta
Krčmar se žali i plače za izlomljenim krčagom
I seća se zimske idile, noćašnjeg pijanog poprišta.

Napolju čuju se krici, jata vrana što odleće
Iz magle izranja zlatovez kroz nebo što se rumeni
Pod strehom lule se tope, čini se – dolazi proleće.
Na zemlji, umesto smetova, rosa se mlada svileni.

Ljiljana Tamburić

ODUZIMAŠ MI DAH – Ljiljana Tamburić

ODUZIMAŠ MI DAH

Sretosmo se, kasno, u smiraju dana,
horizont je, crven, ko sok višnjin, bio
ja sam bila srna, uplašena, sama,
a ti, o ljubavi, pedhodnoj si snio…

U grudima beše uvuko se strah,
no iskra što bljesnu, oduze nam dah.

Oko nas se, tada, svetla magla stvori
i nestaše ljudi, građevine, zvuci…
Svemir, iznad nas se, ko bezdan otvori,
povuče nas gore, sa rukom u ruci…

Čudnim akvarelom oboji se mrak,
u srcima, nežnost, oduze nam dah!

Pričasmo bez glasa, gledasmo se dugo,
nemerljivo beše provedeno vreme,
nestade bez traga ona prošlost s tugom,
razlista u nama novo srećno seme…

Život bi kantata, što je stvori Bah
sa ljubavlju koja oduzima dah.

Navikosmo tako, zaneseni, mladi,
ispijati nektar iz zvezdanih čaša…
Dan za danom prođe pa nam se osladi
i ne beše ljubavi kao što je naša…

Po kosi nam sada pao srebrn prah,
a ti mi i dalje oduzimaš dah.

Ljiljana Tamburić

DA NIJE U MENI PESME Ljiljana Tamburić

DA NIJE U MENI PESME…

Kazaljke seku na pola dan…
Pre podne mi beži u nepovrat
dok se vučem ko promrzli vrabac
prema sutonu…

Ne okrećem se
da pogledam odbegli san,
niti ljude što prođu pored mene
i negde u neku maglu utonu.

Otržu mi se misli ka beskućniku
koji se češe o moju nadlakticu
i na leđima nosi mesečev trag…

I meni bi po neko bacio dinar
da mi oči ne cakle u mraku
a u zenicama se skriva neki lukavi i bedni vrag…

Za sobom ostavljam iglice retkih reči
i mrvice nedorečenog
tek da se nazire trag…

Lenjo bauljam
ka svojoj kartonskoj kutiji
pod mostom neprežala,
ispred koje nemam ni prag…

Zaključavam na nogama gvozdene okove s lancima
i nameštam olovne tegove na stopala…

Ne znam dokle će mi se u čaši
ukazivati Raskoljnikov
i do kad ću trpeti ovu otuđenost
što me je spopala…

Da nije u meni pesme što mi izlazi kroz zube,
ne bih se nikada setila
da sam nekada sanjala da budem balerina.

Ljiljana Tamburić

NA KRAJU DANA – Ljiljana Tamburić

NA KRAJU DANA

Kad se na kraju dana
setim imena tvoga,
nadam se smiraju duše
u noći što se prikrada…

A možda mi i neki nemir
ko senka na rame legne,
pa kunem sumrak crveni
i sunce što u san pada.

Dal si me uopšte voleo
i dal ja voleh tebe?
Pitanja nosi vetar
ka horizontu zlatnom.

Odgovor visi negde
da njime mučim sebe,
levo i desno beži,
ko glasno od sata klatno…

Da li si bio srećan
i dal sam srećna bila?
Život se poigra s nama
pa negde netragom nesta.

Evo me, tužna sam danas
ko lasta pokislih krila,
naslonjena na stablo
već sasušenog bresta.

Nisi mi rekao zbogom
a nisam ni ja tebi…
Nadam se da sam ti nekad
bar malo nedostajala.

Dok razmišljam o tome
nešto se u meni ledi
Pitam se je li ljubav
uopšte i postojala…

Lj.T.

SAD SE NE GINE KAO NEKADA – Ljiljana Tamburić

SAD SE NE GINE KAO NEKADA

Zaplače nebo, prazničnih dana,
dok se zastave dižu
Padaju suze na spomen ploče
i kvase vence od ruža
U vazduhu se oseća barut,
kolone mrtvih se nižu
Sećanje puno hvale i slave
u nedogled se pruža.

Pognutih glava, zahvalna rulja
ćuti i gleda u travu
Može li sebi da se oproste
ravnodušnosti gresi
Retki su danas oni što časno
i uspravno drže glavu
Još manje onih što bi sačuvali
ono što braniše preci.

Eh, naši stari, junački sinovi
Srbija nije vam ista
Došlo je novo, moderno vreme,
za nju se više ne mari
Deca ne znaju kako pobediše
kaplara hiljadu trista
I kako može uz ljubav za zemlju
bezbolno da se krvari.

Dignute zastave na jarbolima
lelujaju se na vetru
Ostale su nam slike i mape,
granice čuvane krvlju
Priče o Mišiću, Putniku, Stepi
i Karađorđević Petru
Stihovi palima na krajputašima
zakorovljenih u grmlju.

Sad se ne gine kao nekada
i srce ništa ne vredi
Krv nije više tako crvena
ko što je prošloga veka
Danas se kidiše na nemoćnoga
da um se od toga ledi
Odavno beše prsa u prsa
i čovek na čoveka.

Podcenjena je junačka slava,
hrabrima prošlo je vreme
Prvi su ginuli nosači zastava,
al za njih ordenja nema
Za koga će se pisati stihovi
kad horda u pohod krene
Nad glavama nam ubice sede,
željne lepote Edena.

Ljiljana Tamburić

TRAG U BESKRAJU – LJiljana Tamburić

TRAG U BESKRAJU

Korak mi prvi, mravinji beše, nekako staklast i sitan
Gazih po kopreni rosinje kapi, pratih disanja ritam
Pa se osmelih da hod ojačam, po listu mimoze cupkah
Nežno i krhko, lebdeći više, kao da obrve čupkah.

Jednom se setih da krila trebam, da me visine zovu
Al jedan život ne beše dovoljan za egzibiciju ovu
Hrabrost mi ne beše najjača strana, kukavičje mi srce
Ko da ne osećah, vlažno i živo, to paučinasto zrnce.

Slušah i gledah prirode drhtaj, učih se hrabrosti dugo
Mnogo junaka pogibe usput, zapamtih uzroke s tugom
Od malodušnosti zaplakah skoro, zvezde su tako daleko
Da put je težak ali da vredi tada mi došapnu neko.

Život na poklon i sve što nosi, nije mi dato badava
Na vrhu stabla čeka me nagrada ko dvoglava aždaja
Na hod po ledu, ka vazdizanju, vodi me lažljivi vrag
Kako bi za mnom ostao sutra, bar plitak u beskraju trag.

Ljiljana Tamburić

ВРЕМЕ ЋУТЊЕ – Љиљана Тамбурић

ВРЕМЕ ЋУТЊЕ

Унедрило се нешто у мени,
па ме ко менгеле стишће,
опсовала бих, када би псовка
имала отровну стрелу,
па да усмртим ветар што стреса
са стабла зелено лишће
и њиме крунише наказну вилу
већ остарелу и свелу.

Сада се чудно кроз живот ходи,
свуда је блато и магла,
дани се своде на кокошарења
и све је лов у мутном,
подижем поглед, подршку тражим,
неправда је превагла,
како да искажем непристајање
ако се спашавам ћутњом.

У мени дуго скупља се чемер,
трују ме сопствене мисли
треба да извршим дат ми задатак,
да песма зло ми дотакне,
ево и саборци моји по перу
ћуте као покисли,
свесни да олово што је над нама
не може реч да помакне.

Кад се усудих нешто да кажем,
да дужна не будем себи,
у понор мрачни, све се скотрља,
речи су бумеранг тешки,
ово живота, што је у мени,
никад мењала не бих,
на срцу носим аманет печат,
у руци мач витешки.

Не слушах мудре, што ми рекоше
да мало скратим језик,
непрежаљене ми одоше речи
у ехо који још чујем,
вирови мрачни ми однеше слике,
јер не процених ризик,
на сујету ми мирише разбој
и потка коју још снујем.

Сад речи немају никакву вредност,
нити се дају ко залог,
на чему восак да ставим црвен
неко ме изнутра пита,
сатире немају главне јунаке
јер посташе људски талог,
песници губе улогу важну,
јер више их нико не чита.

А унедрило се нешто у мени
па ме ко менгеле стеже,
опсовала бих када би псовка
имала отровну стрелу,
да њом усмртим истину ову
што ми утробу реже,
и време ћутње прекинем речју
исписаном на челу.

Љиљана Тамбурић

JEDAN SE TAKAV RODI U STO VEKOVA – Ljiljana Tamburić

JEDAN SE TAKAV RODI U STO VEKOVA

Na oštrim ivicama, ovog nakaznog sveta
sa zaključanim vratima svim vidicima
gde nestaju mnoge ljubavi bez traga
hodaju ljudi bez osmeha na licima
teturajući se od nemila do nedraga.
Na rubovima tihoga beskraja
tamo gde nema ni traga od raja.

Među njima, oni, što znaju gde đavo spava,
i oni sa mozgovima od samo dva grama,
oni odavno propali, do samog dna bezdana
što na leševe čekaju ko gladno jato vrana…
Tamo, začudo, upoznadoh čoveka,
što nosi vrline ljudi iz plodonosnih vekova.

Pitah ga:- Otkuda pravednik u paklu sa neljudima?-
Reče mi da hoće da promeni svet rečima,
da zaustavi metke golim grudima
i svojim poštenim delima, da zle ljude napravi srećnima…
Reče: -Jedan sam, ali nisam sam u mislima,
goloruk sam, ali se ljubavlju borim s vukovima…

Njegove ruke, od davanja su porasle do neba
sokolove oči, kroz sumrake vide jutrenja,
duša mekana ko za malog Isusa jasle
gde će smestiti pokajnika kada zatreba…
To je čovek, satkan od pravde i dobrote
uveren da spašava svet od dolazeće Golgote.

On, jedan, na milione đavolovih sledbenika…
Mislim:- Njegova žrtva samo je šibica bačena u more,
jedna molitva u svađi gomile nevernika
ili kap vode u planinama koje gore…
No iznad njega ugledah snop svetlosti nebeske…
Svemir je cvetao, purpurno, poput najlepše arabeske…

I postideh se što nisam poput tog čoveka,
što bar nisam dostojna njegovog pogleda
jer jedan se takav rodi u sto vekova
hrabar, da promeni ono što treba
i da kožu svoju skine zarad čoveka,
onog što lenjo gleda i samo čeka…

On je jedan, a nas je previše duša
što nemamo njegovo srce u grudima
i krila anđela da nas iznad pohlepe drže…
I shvatih da spasenje sveta, još ne grabi prema ljudima…
A svi priželjkujemo da to bude brže… Mnogo brže …

-Nemoj ginuti, uzalud! Ne idi na vetrenjače!
Kažemo mu, mi, što se krijemo ko žene u skutima,
dok čekamo da nam nekako svane,
posežući za nerealnim adutima
dok licemerno spremamo aplauz podrške
onome koga će na kraju gomila ubiti mučke.

Ljiljana Tamburić