Категорија: Mirko Popović

RASKRIŽJE – M. Popović

U proljeća htjela si
za povorkom godina
za drhtajima iščezlim
U ljeta željela si
snove pustopoljinom
pretvoriti u riječi
U jeseni snivala si
kiše sjećanja i čeznula
za cedrovima
i čamot cijedila
iz gnijezdā pod srcem
U zime bolovala si
listanje gora i šutjela
osmijehe nada

Настави са читањем “RASKRIŽJE – M. Popović”

257 ПУТА ПРОЧИТАНО

NOĆ U ĐENOVI, 3 – M. Popović

 Dugo u noć razgovaram 
 S djevojkom crvene kose
 Nad našim pokretima osmijesima 
 Riječima grimasama 
 I inim gestikulacijama 
 Smiješi se milijun zvijezda
 Zori sudbina sljedećih zajedničkih dana 
 Koji kao da se već razlijevaju 
 Na dječakovom licu 
 Dok nas sa slike nepoznatog autora
 Promatra kao što riječi promatraju čitatelja
 Настави са читањем "NOĆ U ĐENOVI, 3   –   M. Popović"
228 ПУТА ПРОЧИТАНО

NOĆ U ĐENOVI, 1 – Mirko Popović

 

Proći će mnogo godina i slika će, manifestirana nedosanjanim, poprimati oštrinu gotovo zaboravljenih boja. Sjedit ćeš u kavanskoj bašti pred ljetnu oluju. Duša bi uvijek željela nešto tkati i tebi će se činiti da u istom trenu bljeskaju munje u daljini i na fasadi preko puta restorana. Potom te u predvorje polusna uvodi krošnja jasena i ti sa njom pričaš. Ne, to je samo sjećanje u kojem se izdvaja veliki crveni autobus i ponovno se zbog nečega kreće ljupkim atrijem iza kvadranta B. Zagledana u ruku koja ti maše, nekontrolirano pališ cigaretu, a sila telepatije mi dojavljuje da nekoga čekaš… onoga koji je također dugo čekao na kazališnu predstavu te večeri. Tebe je, ipak, više zaokupio šumor prvih kišnih kapi u nedalekoj krošnji jasena.
Onoj krošnji koja te i treću noć uporno gleda čim s nesanicom proviriš kroz noćni prozor. Ne slutiš da u tom času oživljuju moje uspomene na hladna sarajevska jutra kad si rukom kojom pripaljuješ cigaretu grijala svog medvjedića. Pa ruka će ti se tako smrznuti. Neće, jer će njemu biti toplo.
Proći će mnogo godina i ti ćeš se sa terase jednog đenovskog hotela zagledati u veliki crveni autobus.
U njemu je tata, kaže mama odmičući se velikim koracima vremena.
Znaš li što mi je kupio?
Duša bi uvijek željela nešto tkati, ali sad si maminu sliku odložila na noćni ormarić.
Kasni su noćni sati dugom šutnjom tonuli u tvoj san.

227 ПУТА ПРОЧИТАНО

pukotina – M. Popović

PUKOTINA

I

prikradajući se zvijezdama
pejzaž je jedan
odvezao naš brod
i obala je ostala pusta

II

zamišljam kako sada
prebireš po harfi
okrenuta slutnji nemira
jer te zaboli
tinjajući ugarak
i uzdah istine da riječi
nismo potrošili

iako je na pustoj obali
zaspao je sat, onaj s kojim je
umrla naša jesen

III

pomisliš li ponekad, patricija
da ćemo nastaviti sanjati
kako te u mojoj toplinom zaboli
tvoja ruka
i kako me u tvojoj zabole noći
kad zaspe sat
i krošnja lipe zatreperi

————————————-

246 ПУТА ПРОЧИТАНО