Категорија: Mirko Popović

Koju staru knjigu lista
tvoje crno-bijelo oko
dok sniježi nad ušćima
a ti s vremena na vrijeme
skeniraš poneku mrtvu
opskurnu zvijezdu 
što daleko cvokoće
Sniježi noćas ti u bajku
spremaš pobjede
dah ruzmarina i želje
stranputice i nade
što bile su tek iluzija
a sve će stati u mali
kovčeg uspomenā
Noćas nad zaboravom
tvoje ruke naseljava umor
a htio bi znati
jesu li te na obrisima svijeta
jedne oči zaboravile, jesi li
lišen svrhe i onda
kad nemoćno nestaješ
niz uzlove srca
kao sitan
srebren dažd

 

 

bez želje bez cilja
koračam stazom kad zamiriše travanj
nitko ne zna da zastajem
pred mrtvom pticom na kraju noći
dugo se gledamo kao da se
nečim neuhvatljivim
dopunjujemo

iza svakog proljetnog snijega
moj glas je hrapav: ti odavno
više nisi mala

bez cilja bez želje kad zamiriše travanj
nitko ne zna na kojoj obali
ruke jedanaestogodišnjakinje u meni
čekaju mornare
što pjevali su bez slutnje
bez tjeskobe i sjenki
što pjevali su žudnju
da će jednom svaka bol
životu dati vrijednost

kosa mi sijedi dok je rasplićem
niz pusto polje nebesko
pa se penjem uz dvije samoće
na granicu života
ili granicu smrti
svejedno
tiho je u meni
dok umiru djelići sjećanja
dok na njegovu licu želim prepoznati
toplinu šuma bjelogoričnih

*       *       *

bez cilja bez snage
saplićem se u bespuće okrenem se
prošle su martovske ide a sat
zastaje s kapima srca što uvijek su
opskrbljivale misao
da nitko ne može
zauvijek otputovati

 

 

 

…planinar  Apolon mi reče

Sve tu ti je, kaže. Želja pitka u tišini,
mir u lišću, budan vrbik pripitomljen.
Klorofilom napojeno drvlje divlje,
djetelinom optočen je tih puteljak,

zvuk i vrijeme.

Čarobno je, ja zaustih, a on doda: Budit će te
pjesma ptica, mrtvi muk a ti orkestrom
podno gora traži riječi, dozivaj ih,
nek‘ se glasa damar tijela, budnost trava

 niz divljinu.

Nadohvat sve je, ali slutim dalek nevid
posred srca. Možda će me iznenadit‘
praskom smijeha,plesom tijela

 zanjihana.

Doista je sve nadohvat, zborim plaho.
Na papir bih i u kadar. Ali, Bože,
pero budno, a ja samo sliku gledam:
Sve je tu, želja pitka – draga trči u tišini
glasnim smijehom kroz maslačke

okrzne me.

 

navečer
u zidnoj slici zastali
dnevni koraci
još samo iščezle boje
nešto o nepovratu
nešto o vremenu
koje ne stari
šapuću
Настави са читањем “(ne)spokoji – M.Popović”

njenih dvadeset i pet
u sjećanju u trenu zapne
o tramvajsku škripu –
htjela je u zagrljaju
sa svojim udžbenicima
prijeći ulicu nakon usaglašavanja
sa semaforom

Настави са читањем “neznana gradska stanica – M. Popović”

 Dugo u noć razgovaram 
 S djevojkom crvene kose
 Nad našim pokretima osmijesima 
 Riječima grimasama 
 I inim gestikulacijama 
 Smiješi se milijun zvijezda
 Zori sudbina sljedećih zajedničkih dana 
 Koji kao da se već razlijevaju 
 Na dječakovom licu 
 Dok nas sa slike nepoznatog autora
 Promatra kao što riječi promatraju čitatelja
 Настави са читањем "NOĆ U ĐENOVI, 3   –   M. Popović"

 

Iako smo, govorile su to njene
i moje oči, izgledali posve drukčije
od naših prvih snova
svi su nas ipak prepoznali
odjevene u zadovoljstvo spoznajnog Настави са читањем “NOĆ U ĐENOVI, 2 – M. Popović”

 

Proći će mnogo godina i slika će, manifestirana nedosanjanim, poprimati oštrinu gotovo zaboravljenih boja. Sjedit ćeš u kavanskoj bašti pred ljetnu oluju. Duša bi uvijek željela nešto tkati i tebi će se činiti da u istom trenu bljeskaju munje u daljini i na fasadi preko puta restorana. Potom te u predvorje polusna uvodi krošnja jasena i ti sa njom pričaš. Ne, to je samo sjećanje u kojem se izdvaja veliki crveni autobus i ponovno se zbog nečega kreće ljupkim atrijem iza kvadranta B. Zagledana u ruku koja ti maše, nekontrolirano pališ cigaretu, a sila telepatije mi dojavljuje da nekoga čekaš… onoga koji je također dugo čekao na kazališnu predstavu te večeri. Tebe je, ipak, više zaokupio šumor prvih kišnih kapi u nedalekoj krošnji jasena.
Onoj krošnji koja te i treću noć uporno gleda čim s nesanicom proviriš kroz noćni prozor. Ne slutiš da u tom času oživljuju moje uspomene na hladna sarajevska jutra kad si rukom kojom pripaljuješ cigaretu grijala svog medvjedića. Pa ruka će ti se tako smrznuti. Neće, jer će njemu biti toplo.
Proći će mnogo godina i ti ćeš se sa terase jednog đenovskog hotela zagledati u veliki crveni autobus.
U njemu je tata, kaže mama odmičući se velikim koracima vremena.
Znaš li što mi je kupio?
Duša bi uvijek željela nešto tkati, ali sad si maminu sliku odložila na noćni ormarić.
Kasni su noćni sati dugom šutnjom tonuli u tvoj san.