Pesma miru; Jovana Živković

Pesma miru

 

Sve bure u nama nek nosi vetar,

Sve ruke što donose nemir

od nas nek se sklone,

sve nek vesnici pokupe tmine,

Nek sa pticom u letu čuje se pesma mira.

 

Nek naše ruke postanu tople,

Nek naša srca postanu mila,

Nek dodiri tvoji budu poput svile,

Nek budu nam reči pune tišine.

 

I sve tišine nek se skupe,

I sve patnje i sva bol,

Sve sreće što ne mogu da se kupe…

 

Neka stanje potpune bezgraničnosti,

Bez straha od promena i stalne nestalnosti,

Donese blagostanje!

 

Taj večni mir želim da mi pruže!

Taj večni spokoj da se ustani u naše duše,

te prljave ruke da postanu čiste

Kao kroz staklo da vide se iste,

Što prepletene drže nepobediv u nama sklad,

Što ruše sve slabosti, sve tajne strahove!

 

Nek se tad popune sve praznine,

Nek svaka pora te sadrži u meni,

Jer tada znam da mi smo spokojni,

jer tada znam da bude se te miline.

 

Nek vesnicima do naših srca,

Putevima krhkim zazvone zvona,

Nek svako korakom svojim mirovnog borca,

Dodirne ulice vrelog betona.

 

Sve bure u nama nek nosi vetar,

Sve ruke što donose nemir

Od nas nek se sklone,

Sve nek vesnici pokupe tmine,

Nek sa pticom u letu čuje se pesma mira.

 

Jovana Živković

Uspravi glavu srpski knez Lazare; Јovana Živković

Uspravi glavu srpski knez Lazare

Glavu uspravi srpski knez Lazare
Glavu uspravi jer te još uvek pominju,
Glavu junačku s’ ramena strgnutu,
U čast naroda tvog što je dade.

Što je dade za slobodu našu,
Za slobodu tvoga slavnog Kruševca,
Tvoga grada, prestonice tvoga carstva,
Tvoje sile i našega bratstva.

Glavu uspravi i pogledaj u nas slobodne
što nas ostavi,a sad ranjene nadje,
Glavu uspravi i vidi te grehote nad srpskim narodom što se zapatile,
jer krenuo brat na brata,

Sve neprijatelj medj’ prijateljima,
Glavu uspravi i pogledaj,
Pojeli smo se k’o mravi,
Nama neprijatelj ne treba,
Jer neprijatelji sebi smo sami.

Srpski Knez Lazare
Pogledaj još jednom
na tvoje dvore,
Digni i sve glave naše što vuku se po još tvojoj,
A našoj zemlji,
Uspravi glavu srpski knez Lazare,
u slavu što položismo tvoju.

 

Jovana Živković

U prolaznosti ovog vremena; Jovana Živković

U prolaznosti ovog vremena
 
Ne boj se, sve je prolazno,
Sve je nestalno, I ti si nestalan,
U prolaznosti ovog vremena.
 
Ne boj se,
Svi smo mi pod istim ovim nebom,
Samo na drugom horizontu,
Nebo čuje, nebo zna,
U prolaznosti ovog vremena.
 
Ne boj se,
Svaka plima ima svoju oseku,
Svaki talas od prethodnog
Veći je i brži,
Ne boj se,
I on i svaki naredan,
Prolazan….
U prolaznosti ovog vremena.
 
Ne boj se,
I Sunce može Mesec da zameni,
Nestalno je,
Ne zna se da li će sutra osvanuti novi dan,
Ili ćemo ostati zarobljeni u noći,
U prolaznosti ovog vremena.
 
Ne boj se,
Da ruku moju u svoju primiš,
Da zagrljaj vratiš i osmeh mi daš,
Ne boj se jer sutra možda ne postoji,
U prolaznosti ovog vremena.
  Настави са читањем “U prolaznosti ovog vremena; Jovana Živković”

“Crveno, volim te” – Jovana Živković

“Crveno, volim te”

Čujem neki zveket čaša, i taj
Ukus rujnog vina sladak,
Dok se u daljini svira pesma naša…

I dok nazdravljaš mi,
U očima ti iskru vidim,
I dok svi u moje gledaju,
One samo tebe traže.

Настави са читањем ““Crveno, volim te” – Jovana Živković”

O sreći se ćuti, a ja o tebi… ;Jovana Živković

O sreći se ćuti, a ja o tebi…

 

Sreću o tebi ne mogu da sakrijem,

Ljubim te i grlim pred celim svetom,

Pokriven velom nežnošću,

I ti mene nežno svlačiš i oblačiš,

Velom osećaja moje prve ljubavi strasne,

Ne mogu da ćutim kad srce mi bije ritmom sve bržim,

sve jačim i naglim lupanjem

u celom telu se pročuje,

Ne mogu da ćutim o sreći,

A tako se bojim,

Da ne izmakne ako joj ne odolim,

Ako ne odolim da izreknem reči,

Nežne ljubavi, čiste dobrote,

Iskrene duše i moga nevinoga ludog srca,

Ali verujem još uvek u ljude ove,

Da moći ću sebe i deo tebe kad te kažem i u reči svoje stavim,

Pošto život moj već jesi,

Da moći ću da s’ njima ritam moga srca slavim,

Da moći ću da slavim već danas,

Jer ljudi mi neće umanjiti priliku za nas,

Jer verujem u nešto što u svima nama postoji,

U duše što hodaju

ili korak ispred,

Il’ trče za nama,

Verujem da sustignu i ljude ove,

Verujem da sreća još uvek ima put do srca

I da zbog sreće naše, će radosno biti,

I volim, svim srcem volim,

Al’ evo tebi priznajem to,

Bez straha jer verujem u te,

Stihu i pesmo, čitaoče i uteho,

I ljudima ponekim,

kad me lupanjem prestigneš,

Ko talas i sidro, breg što roni svoj!

Jovana Živković

Заволи да волиш; Јована Живковић

Заволи да волиш 

Боже како је волети тешко,
А заволети лако,
Кад волиш се пати,
Кад заволиш прашта,
Кад волиш ти кајеш,
Кад заволиш у облаке летиш,
Кад волиш све боли,
Све ломи и мрви,
Ал’ заволиш ли тако јако,
Онда кад волиш срце те тишти,
Кад заволиш тад срце те превари лако,
Кад заволиш све је једноставно тако,
Кад волиш ти падаш,
Кад заволиш до звезда летиш,
Кад волиш ти сневаш, али снови ти сами себе ткају,
Ал’ кад тако заволиш јако,
Кроз снове само све долази,
Бескрај се отвара и магија шара,
Када волиш ти дајеш,
Кад заволиш тузи на крај стајеш,
Ал’ волиш ли тако да тугу припојиш,
Заволела си лако да срце ти сломиш,
Јер кад заволиш тако да груди ти ломиш,
Да срце к њему би да хода,
Ти волиш,
Ал’ волиш ли тако да заволела ниси,
Срце те ломи,
Груди боле, срце хоће ван,
Њега ти зове,
Ал’ заволела ниси нити ти волиш,
Зато се срце из груди тих не да!

Јована Живковић
Категорија – Млади песници

~Neka naša traženja~

Neka naša traženja…

….u nekom ovom vremenu

Možda se nikada sresti nećemo,
Ali ja volim da verujem da hoćemo,
Nekad je najlepše vreme do ispunjenja,
Tada je nekako sve puno sanjarenja,
Sve lepote imaju veću vrednost,
Kasnije nekako isčeznu u moru traženja,
Šta tražimo i ne znamo, ali kad počnemo da tražimo to više nije ljubav,
A opet i ovo što nas dvoje imamo nije ljubav,
To je neki oblik privlačenja,
To su pogledi, igre svlačenja,
I tada sve pada i sve se zaboravlja,
Kao da se vreme prema nama upravlja,
Ne postoje traženja,
Našli smo se,
Nema ni ljubavi,
Prevazišli smo je,
Nema ni nadanja,
Želje su ispunjene,
Preplavljeni smo pogledima,
Više nema skrivanja,
Podvrgli smo nadanjima,
Više nema ni svlačenja,
Ogoljeni smo pred istinom,
Pred nama samima,
Ne znam šta je sa njom,
Ali ona nije u nama,
Sreće iskru dozivamo,
Da ovaj trenutak u vremenu se zaustavi!

Jovana Živković

Један испуњен дан

Јована Живковић

Мислим да је данас
Сунце прикрило читаво небо,
Поносно стајем под њега, стављам наочаре
И свет гледам својим очима,
Корацима лаким тад газим булеваре
Срца пуштам бас и премотавам на најјаче,
Иде моја најлепша песма,
Враћа ме срећама,
Брише освајаче,
Води победама,
Срцем ме даје овом тренутку,
Враћа ме сећањима,
Тад грабим их и хватам  под руку,
Тражим смирај да их сакупим,
Да се не уплаше пред лепотама,
Да до срца мог дођу у муку,
Да немире одвуку,
И појачају у оку сјај,
Да не побегну,
Да их мисли не растргну,

Настави са читањем “Један испуњен дан”

Daj mi noći…;Jovana Živković

Daj mi noći…

Daj da pogledam u nebo
Kad na tvoje rame glavu stavim,
Daj da pogledam u zvezdu
i čitavo sazvežđe od nas napravim,
Daj da komad neba nas prožme,
Da kad gore pogledam,
Da u mislima me oblak obuzme,
Daj da Orion večeras samo za nas sija,
Daj da ova noć bude od sviju najmilija,
Daj da osetim da si potpuno meni predan,
Da obgrljen strašću me u ljubavi pronadješ,
Pa da me kao u fioku svojih stvari metneš,
Da zagorčaš ovaj život medan,
Daj da se iz grudi još uzdah ovaj otme,
Da obasja mi put,
Da vidim dal ulice su ka njemu strme,
Pa da me zaključaš i ne daš mi da mislim,
U tu istu fioku, da se ne predomislim,
Da ne posrnem pameti ludoj,
Da nema mesta za mislioca što prepreči srca,
Da nema mesta za prsten zlatni što njoj na ruku metnu,
Da se pojavi pred mene čarobnjak plavi,
Pa da se i nama putevi sretnu,
Da bude kao i u snu tako i na javi,

Daj da se ljubav oslobodi od vatre,
Daj da plameni njeni ipak večno traju!

Jovana Živković

Од живота горе; Јована Живковић

Од живота горе

 

Како год живот наш је саткан,
И како год нам прекривао латицама камените путе,
Увек је болом проткан,
Увек среће јаде и боле љуте.
 
Ево радости, спаса великога,
Тад се она мени кроз дух јави,
Не да јаду, не да њему убога,
Да ми ватре слику тугом плави.
 
И када живот помрачи се,
Нада мном нестану путање,
Остане само туга са мном,
Од призивања среће луде само очајање.
 
Није ни среће велика рука,
Пружа се често ал’ измиче брзо,
Није се сетило тад великих мука,
Срце што бол је рукама свезо.
  Настави са читањем “Од живота горе; Јована Живковић”