SPOZNAJA

Ljubav se ne kupuje
shvatih to dockan
sunovratih se u bezdan bola
duša se moja rascjepa na pola
samo sam željela da budemo jedno.

Ljubav je san i java u jednome dahu
život predadoh tebi
ludilo obuze sve misli moje
voljeti znači kosmosu se predati
u stalnoj borbi za osmjehe tvoje.

Pokloniću ti sva mora svoja
sve planine Nebeske
sve one rastu za tebe u meni
prostranstva daleka gdje um se gubi
dodir tu granice ne pozna
kapima zlatnim orosiću oči tvoje
samo za jedan tren da budu moje.

Pokloniću ti rijeku
koju ću za tebe u okean da skrojim
rijeka živi od izvora ka ušću
moj život će da prkosi zarad ljubavi
do tvoga bića stići ću usprkos prirodi.

Zauzadaću potoke
koji se skrivaju u vrletima
donijeću ti divlje cvijeće
koje raste na najvišim vrhovima
lovorom cu ukrasiti čelo tvoje
pobjednik svih mojih stremljenja ti si.

I šta na kraju kada shvatih
da sve je zalud, svaki korak,
svaki moj dah zaleđen osta
pokušaj da zauzdam tvoju dušu
odniješe vali, divlji i crni
srce si davno drugoj darivao
ljubavlju se ne trguje
ona puteve sama pronalazi.

Shvatih da zalud bjehu
sve žrtve i tlapnje moje
sva stradnja i Tantalove muke
da srce ide gdje ono želi
da sam uludo prevrtala pećine i špilje
ti si sebe poklonio onoj koja nije mrela
a moja krv ostade da vri
valjda je tako sudbina htjela.

VAPAJ PROŠLOSTI

Vrijeme teče,
gdje smo mi u njemu
dok se sunce obrušava na naše glave
zlatom svojim bliješti dok noć pobjeđuje
san napuštamo,
stvarnosti u zagrljaj letimo.

Ne možeš vrijeme zauzdati
ono je van granica razuma
sve manje vremena imamo
a san nas vuče na dno.

Krik jelena dok se lane batrga u zamci
krik majke odvojene od koljevke učmale
krik mladosti
ostavljene da vapi kraj puščane cjevi
dok pješčani sat
razbijen do neprepoznavanja
svoje čestice pušta
da se sjedine sa pustinjskim dinama.

Vrijeme mutno,
kao oklop muzejskog eksponata
zaleđena sadašnjost, prošlih vremena
suze grešnika koji moli za oprost
stisnutih zubiju,
u grč pretvorene grimase
dal’ je kasno spoznao
da je samo malo ostalo
da ga pokrije snijeg zaborava
a da sve što mu je ostalo
košara protraćenih dana.

Iza maglovite zavjese
izblijedjele od vjetrova prošlosti
u sadašnjost uprte oči
neznanih junaka
heroja, kavalira,
ljubavnika posutih laticama ruže
sa porugom i optužbom
sa suzom u oku zaleđenom
bahuljaju stazama zaborava.

Od livada do tamnih šuma
potraga kojoj kraja nema
jer novo iskvareno breme
pokopa viteško vrijeme.

Nestade poj ptica
krila im slomiste u letu
skrovište odaste zbog svojih trica
san im u košmar pretvoriste
spodobe novoga vremena.

Spij mirno u svojoj postelji od pamuka
na postelji od bosiljka i lala
um zatvori od ove kiše ognjene
nedaj da zvuk sove hara kroz tvoje misli
možda jednom na ova vrata zakuca
vitez u srebrnom viziru
iz nekog proslog doba
da donese mir i spokoj.

PREDSTAVA BEZ KRAJA

Jednom kada me ne bude,
kada i zadnji treptaj
zadrhti iz mog uzdaha
znam da ce to biti rapsodija u više činova
znam da ce svi glasovi pričati u superlativu
jer onaj koji odlazi na put bez povratka
taj je uvijek svima dobar,
odjednom je bogat mnoštvom prijatelja,
većina zvuče poput
pokvarene ploče
Naravno,
tek što mu ne spjevaju odu herojstva.

Ironija svake smrti,
što vise pompe,
to su vas više voljeli.

Vaše ime stoji na mnogo plakata,
Jer to se tako mora,
dobro je što ste otišli bez pozdrava,
jer drugačije se na taj put i ne odlazi
lakše je za sve
za vas sa zamrznutim osmjehom
za njih što vas sada tako naprasno vole.

Pricaju oni na raskrsnicama,
po kafanama,
uličnim trgovima,
dižu vas u oblake,
samo što nisu pjesmu o vama spjevali,
poneku suzu puste,
valja se,
pa niste vi bili bilo ko,
vi ste mnogo obećavali,
kako to da vam ospore.

A tamo,
gdje posljednji pozdrav treba da daju,
e, tamo oni ne odlaze,
tesko im je,
razumjećete to vi,
njihove duše tako su krhke,
od porcelana, prefinjene,
prevelika je to tuga
za njihova jadna srca,
izvinite,
molim,
pa i vi ste otišli bez obećanja,
niste se najavili,
niste ih pripremili,
prevelika je to duševna bol,
kada odjekne,
posljednji udarac grumena zemlje.

Zato,
voljela bih da odem
jednog proljećnog dana
sa lahorom vjeta, tihim i nježnim
on ne plače, on miluje,
on ne uzima, on daruje
njegova trava je vaše pokrivalo
cvijeće za vas miriše,
bjelina behara odiše nevinošću.

Ne postoji tu pretvaranje
u patvorene osmjehe
spuštanje glava da se ne vidi laž.

Ali dobro može i u jesen da se zbije
mozda ja nisam
bas za proljeće stvorena
ipak sam cinik u duši bila
pomalo vagala vaše rijeci
gledala vas direktno u oči
Pomalo podsmjesljivo
sa naznakama sjete

Jer vi ste ljudi čudna sorta
volite taj centar po cjenu poltronstva
pa sve i kada vas umor svlada
važna je samo ulizička sreća
put do nje preko obmana isklesan.

Ja svoj osmjeh, vama nedam
čemu i zašto, pa cjenu nema
moje oči su dječji klikeri
u vječitoj potrazi za novim sutra
u meni su boje izmješane,
crvena, žuta, ima i zlatne…
Ja sam ona žalosna vrba
Al sam i ruža sa puno trnja
pokatkad bršljen jer kraja nemam
Moj kraj se očitava u baskonačnosti.

Vi niste ni crni, ma ni ste ni bijeli,
vas je siva boja progutala,
kao vrapci kljucate dane,
čekate da nova zora zarudi,
pa sve po starom još od pamtivjeka.

Živite svoja obličja
kao na traci istovjetni,
vaš osmjeh grimasi sliči,
Vi niste nikada letjeli za oblacima,
vodili borbu sa vjetrenjačama,
Vi niste zajahali Rosinanta,
u potrazi za izmaštanom Dulsinejom.

Ako to bude u jesen,
neka kordoni lisca u svim bojama
prekriju moj lik,
moje đepove pune šećerlama,
da ubiju gorčinu nestajanja,
da čujem taj šum lišća
kada se u humus pretvara
Da me uspava tišina zemlje
prije no je kiše u glib pretvore
Ako u jesen odem…

Mozda u zimu,
kada led sve okuje
Od leda bježite, jer mnogo škripi
Bjelina zasljepljuje nevinoscu
suviše podsjeća na djecju igru
A vi ste zaboravili sta djeca mogu
Šta za vas znači biti šašav
Moja gospodo i drage dame
Za vas su cirkusi ispod nivoa
A ja sam cio život glumila ludu.

I eto predstavi dođe kraj
Odoh sa osmjehom brzo i britko
A vi se pitajte kakav je to završetak
mozda vam jednom
odgovor dam
Kada se sretnemo u novoj predstavi
Vi ce te ćutati, a ja cu se smijati.

PUSTINJSKA ŽALFIJA

Pitao si me jednom
pod okriljem začaranog neba,
posutog zvjezdanom prašinom,
u noći u kojoj se čula
pjesma pijanog zrikavca,
da ti povjerim sve ono
što čuvam
u najtananijim dijelovima svoga bića,
tajnu koju ćutim,
nedorecenu u svim danima
koji ostaju iza nas.
Gledao si me
ocima gladnim saznanja,
kao da u meni postoji neka zagonetka, mistična,
poput razotkrivanja cirkuskog šarlatana,
kao da će iz moga tijela
poteći rijeka riječi i donijeti otkrovenje.
Šta sam to ocutala, skrila,
kao pulsirajucu sliku
iscrtanu rukom veselog ciganina
koji sav svoj život nosi u jednom đaku.
To je tajna od sedam dana,
sedam noći,
sedam vjekova,
sedam beskonačnih
fantazmagoricnih svijetova
koji u dalekoj pustinji
stvaraju savršen neuništivi cvijet,
pješčane žalfije,
koja daruje pustinji svoje srebrno lišće, pokrivalo za zalutale,
iznemogle putnike.
Ta žalfija to sam ja,
oaza u nepreglednim dinam
koje me nanovo dovode tebi.
Ni osjetilo najiskusnijeg botaničara
nije pronašlo put do tog mističnog, nesalomivog cvijeta
koji stanuje pod mojim okriljem,
pokrivenim pješčanim
nepreglednim prostranstvom
u čijem svakom i najmanjem
zrncetu očitava se moja ljubav.
Ljubav koju ni suša,
ni vrućina od koje se gubi um,
do granica gdje pustinja
dobija obrise oaze,
ne može da uništi,
ta ljubav ce trajati
čak i kada se poslednja kometa obruši
u pokušaju da stvori neki novi svijet.
Zanavjek,
kada svi brodovi potonu
zajedno sa svojim jarbolima,
pustinjska žalfija
ostaće kao simbol prkosa i inata.
Pitao si,
dal je sve to istina,
kako cvijet moze da traje vjecno.
Samo sam se nasmijala,
vjecnost je ravna ludilu
koje se sadrži u jednoj riječi, Voljeti!

Jednoga dana
pored pustinjske žalfije
procice umorni beduin,
poželjeće da taj zanosni cvijet
otrgne iz divljine
i da ukrasi kose svoje dragane.
Ali cvijet neće imati tu sudbinu.
Nekom neviđenom magijom
svoje mjesto naći će
među koricama stare knjige,
i pobjedice svoje nestajanje,
promjeniće svoj oblik
i dugo među
stranicama starog papira
u kojem obitavaju mnogi junaci
zivjece jedan ziviot koji se zove čekanje. Čekaće da u tvoje ruke stigne knjiga koja nosi odgovor.
Ugledavši ponosnu pustinjsku žalfiju,
niz tvoje lice krenuće tihe suze
i u tom trenu
saznaćeš tu davno sakrivenu tajnu,
saznaćeš koliko sam te voljela.

I PESNICI PLAČU

I PESNICI PLAČU

Zabluda šalje još nemirnih snova,
uzaludno srce ljubav u se čuva;
sve je manje radosti, sve više je bola,
na svaku se misao i zla nit dopuza.

Vreme staro zlo pamtilo!
Vuče teret i prkosi,
uzalud je srce čilo,
život svoje pute kroji.

I pesnici plaču, reč opelo drži
i pesnici dušu zaviju u stih,
cvetovi u cvatu napoje se krvi,
čuješ po tom zvuku i jecaj i krik.

Sve gorčine sveta
skupi duša jadna,
zavije to malo ljubavi u crno;
za radost i sreću već danima gladna,
komad za komadom istroši se zrno.

I pesnici plaču stihom suzu puste,
zacvile ko pas usamljen na kiši,
misli potopljene od večite žudnje
morem čežnje postanu popucale hridi.

Pesnička je suza stopljena sa rimom,
sanjive su oči tugom oblivene,
lutalica večna sa snažnom lavinom
osećanja toči direktno iz vene.

I pesnici plaču suza im je stih.

AUTOR; Vesna Jakovljevic ©️®️

KIŠA – Ivo Torbica

Tamni oblaci nada mnom,
Kao nebeski brodovi,
Sporo plove.

Teški su, prepuni vode,
Kao što je moja duša ispunjena
Ništavilom, gnevom i gorčinom.

Samo jedna kap,
Što se, najednom, na licu mom stvori,
Nije od sitne i hladne kiše,
Koja po meni kreće da pada.

Al’ za časak, ona će je sprati;
Vetar će je obrisati u trenu!

Pamtićemo je dugo,
Samo kiša i ja,
Koja muku i ćutanje moje razume,

I utehu,
Kao jedini prijatelj,

U korovu od života, pruža.

Zagrli me

Zagrli me, šapće mi drvo

Ja ne čuh, imuna na vapaje

Strujah životom, uostalom, ko zbog šapata drveta staje,

i s vremenom

Izda me snaga, zastah da odmorim

Htedoh da kažem, dug ovaj put, i vidim ne mogu više da govorim

Sve se utišalo, i srce mi stalo

Strah me je pašću pa pustih korijen

I postah i ja kao prvo drvo.

Da li sam ikad bila čovjek,

Zagrli me.

Dan poslije

 

Juče se sve činilo tako ispravno

Sve na svom mjestu

Sve tačno tako

Danas su razlozi izbledjeli

Gledajući iz drugog ugla

Sve okrenuto naopako

Juče je sve bilo kao pjenušavo vino

Biserno, opojno, šumeće

Danas se sve čini svakodnevno

Nevažno i polazeće

Kratak je zanos,

Prolazan svaki sjaj

I svakom bljesku dođe kraj

I u sivilu običnog dana

Je tajna smisla uklesana

Ova jesen

Stigla neka tužna jesen
Ljubav se u suho lišće sapliće
Prihvaćene laži, napušteni snovi
Jesen zatrpala nadu u bolje
i mir je samo san koji blijedi
u velikoj boli ni plakati ne vrijedi

Rijeka tuge u duši vojnika
koji je pucao na tuđe dijete
Kući kroz kišu, kroz vjetar što ga koči
Kuća je ista i svi njegovi na broju, a
Majci ne može gledati u oči
U noćnoj mori kajanje ne blijedi

I nigdje ne vodi bijeg og grijeha
Bijeg od sebe, bijeg od čovjeka.
Jer oči su svjedok bez glasa
i u njima malo nedužno tijelo
ostaće zapisano dovijeka.

Za neki razlog, u neko vrijeme
bolje od ovog, što će doći,
oprostiće svako svakom
a vojnik sebi neće moći,

Jer i kad te oslobodi porota

Vojnička je tuga duža od života.

Političar

Opet neki ludi novinar piše

Da sam na vlast došao krađom glasova

E preko glave mi ih je više.

Nisam, vjere mi, narod me izabrao

Sasvim sam legitiman, opozicija laže

A za uži krug: sigurno sjedim

Dok god radim šta mi se kaže

Nije ovdje loše, s visine se dalje vidi

A ima i da se zagrabi,

Sličan se sličnog ne stidi

Ok, mora se ponekad kupiti pojas novi,

Podvaljak mi retuširaju

Stomak mi dobro stoji.

Dragi moji, vlast opija,

I u pijanstvu zaboravih

Koja bješe moja ideologija

A narod k´o narod

Narod voli bajke

Laži uvjek opstaju,

Mijenjaju se stranke.

p.s.

I tako, život piše nove stranice

Ako uđemo u EU,

Radiću i preko granice