ДЕТЕ У МЕНИ – Душан Комазец

Дечаче малени што живиш у мени
тек сад си сазнао за болне тренутке
и за нетакнуте немире што сени
доносе са сузом која креће ћутке.
 
Одрасти и разбиј видокруге ружне.
Летом ластавице похрли ка југу.
Кад те опхрвају неке мисли тужне
пробај дохватити недостижну дугу.
 
Не дај да ти срце буде кондир бола
и да свака суза буде нема пратња
прохујалом дану. Знај, тугу на пола
поделити нећеш, јер пристиже патња.
 
Кад умор те стигне од животног пута
похрли детињству што те себи зове,
јер срце би опет могло да одлута
непознатом стазом у поразе нове.

Настави са читањем “ДЕТЕ У МЕНИ – Душан Комазец”

Nesoneti za poneti

Sklopivši oči u dahu;
Jedna je ‘tica prećutno
zatvorila osmeh u prahu –
venama brda u ostareloj nadi.
Ne rekavši ništa, sreća je
samo odnela sebe nebu;
Da reči pevača tamo posadi.
Grad je pokrivio kičmu,
za istinu sklonu padu.
U nemilsot rime i najcrnjih
duša, jezika od čelika –
što miluju kišu mladu;
Neko će sutra
postati i srećnik,
sreća je guba prevelika –
to zna samo pesnik.

Palanačke kiše

Setio sam se davnih kiša,
purpurnih oblaka iza kuće.
U zaboravljenom zagrljaju od pliša,
jeseni me prolaze na tisuće;

Kilometara kao kap sa izvora.
Stvorenja iz stena po meni skaču,
u svetlosti pesničkih bora,
zar njihove oči ne plaču.

U mojoj je ruci druga ruka.
Bez rime, vene posute pšenicom.
Drumovi blatnjavi, puni okuka
ćute pesmom, gonjeni pticom.

Setio sam se davnih kiša,
i pesnika potonulog broda.
Iza kuće, pada noć sve viša –
ćerka mora i milostivih voda.

ЛЕРО – Андреја Ђ. Врањеш

ЛЕРО

Онај што воли и кад га боли,
смеје кад мржња веје,
његове су очи боје пролећа,
машта о срећи и вене,
човек фабула иза сцене.
Леро је чудна игра,
њега морске струје прате,
однесу га са песмом далеко,
па га ко радост,
пјацети врате.
Воз који у ферату,
ока скрене
одсвира живот као песму,
за њу, за тебе,
можда за мене.

Настави са читањем “ЛЕРО – Андреја Ђ. Врањеш”

Mornareva tuga – Jasmina Dimitrijević

Mornareva tuga

Duboke bore izbrazdale čelo.
Prazan pogled pučinom se gubi.
Nekada davno što ga istrže,
iz naručja žene koju strasno ljubi.

Pučina prostranstvo koje nema kraja.
Godine se nižu, ostavljaju traga.
Izazov vremena dal mu daje nadu,
da će kad se vrati da ga čeka draga?

U svakoj mu buri kad je more besno,
svetionik behu njene oči snene.
Video je svetlost na pučini sivoj,
a bonaca behu ruse kose njene.

Tragovi u kosi ostavili traga.
Ljubavna je čežnja nadjačala strasti,
za morskim prostranstvom što ga je odvelo
tamo gde je stalo dal će opet rasti.

Настави са читањем “Mornareva tuga – Jasmina Dimitrijević”

Lice bez naličja

Ti se Vjetre ne zadržavaš
na istom mjestu dugo
ne ostaješ i ne gradiš gradove
ne zaklinješ se na vječnost
a ona ti je saputnik
ne pominješ kobnu riječ – zauvijek
a zauvijek si upleten u zvjezdanu mrežu
uhvaćen u zagrljaj mjesečeve sjenke
a opet slobodan i sasvim svoj
talase lomiš o sprud
čas lomiš čas miluješ
čas dahom svojim toplim
neprisustvom o prisustvu svom
cijelom svijetu kazuješ.

Ti se Vjetre ne zadržavš
tragove ostaviš pa obrišeš
rijeke bez mosta prelaziš
na sve četri strane svijeta putuješ
svugdje prođeš a nigdje ne dođeš.
Dođeš da prođeš
da prašinu podigneš do Neba
da je počistiš kad treba
da raniš pa da liječiš
pustiš pa spriječiš.

Ti se Vjetre ne zadržavaš
odlazeći iza sebe ne gledaš
sa sobom doneseš i odneseš
ne donoseći i ne odnosoći
ni košulje ni prtljaga.

U tebi je sve što je bilo
sve što jeste i što će biti
niti kriješ niti možeš skriti
niti djela nit’ zlodjela
niti zagrljaja nit’ šamara
kad miluješ a kad na koljena bacaš
kada voliš a kad mržnjom pustošiš
da li ti je dah melem ili otrov sipaš
da li ljubiš il’ proklinješ
sve se Vjetre vidi kud nevidljiv prođeš
sve Istina biva u nagoti svojoj
pred očima odvajkad nam stoji
a mi slijepi kod očinjeg vida
od koljena do koljena
od čovjeka do čovjeka
na naličja svikli i privikli
tvoje lice Vjetre nit’ osjetili nit’ vidjeli nismo.

Gradove gradimo pa ih rušimo
rane pravimo pa ih trujemo
u riječima vjeru nevjerujuć’ djelu
tražimo da ne nađemo
od bljeska Zemlje sjaj Neba
odavno se u oku zagubio
Isina se u nagosti svojoj
postidjela i sakrila
u okrilju tvome divljem
pitoma zaspala
u toplome dahu tvome
suzu je jednu tešku i slanu
u amanet za Sutra ostavila
da spominje i opominje
da moli prašta i voli
za sve ono što zapeče i zaboli
za sve ono što se okom ne vidi
i riječju ne izgovori
za sve što zapisano nije a postoji.

Ti Vjetre nigdje prošao nisi
a prolazio si
tragom bez tragova
gradom bez gradova
odjeven bez odjela
pozdravljao se nisi
i nisi se na povratak obavezao
a vraćao si se
i nisi se na Vječnost kleo
a zauvijek si se u njenu mrežu upleo
kroćen neukroćen vezan nesvezan
slobodan rob a zarobljen gospodar
nevidljiv a neskriven
bez velova i bez maski opet tajna ostaješ
tamo gdje si prestao ne prestaješ
tamo gdje si prošao ne prolaziš
odlazeći ti samo ponovo dolaziš
licem bez naličja ne postojeći postojiš.

БРАНКО МИЉКОВИЋ – ПРИНЦ ПОЕЗИЈЕ

“Бранкова похвала свету”
https://brankomiljkovic.com/konkurs/

Извињавам се, свима овде присутним, колегама, што нисам раније поделио ову вест са свима. У питању је песнички конкурс, поводом 60 година од смрти нашег великог песника.
С поштовањем Милоје Ђорђић

Овде је такође, мој рад на конкурсу, ко је вољан да гласа нека изволи.
Унапред захвалан!
https://brankomiljkovic.com/konkurs-pesma/ceznja-se-peva-sama/

Ђурђевдански књижевни конкурс – Књижевно друштво „Раде Драинац“ И КОП

I beše čudna ljubavi moje

I zaista je nekad čudna,
ona razbarušena vila niotkud
kad svi spavaju,
ona je budna.

Onaj najlepši osmeh,
umeo je da iskvari
i sve pokvari –
to je valjda usud
vrtoglavog vremena.

Ne znam, da ona, jeste ona.
Crna i meka kao prah.
Prah taštine i tišine.
I zaista je nekad čudna,
ćutljiva, sa nemirnim očima.
Sva pričanja
dođu joj uzaludna.

Praznina i mekoća grudi.
Jesu sve one noći
u čitanju pisama –
gde jutro zvezde budi.

Zvezde iznad njenog krova.
Ko zna gde i kad
ona se iskreno smeši.
Na budalaštine mojih slova;

I zaista je nekad čudna.
Razgaljena mirisom govora,
u laži koje čuva
istina budna.
Kao mekane poljupce naše.
Omaklo se da sećanje umre,
nije šteta,
jer su ulice njene –
piste, samo njenog sveta.

Veruju ljudi, da doista je lako.
Uživati u tom osmehu,
njenom, nepoznatom,
mekom i detinjem;

Znam kad ćute impresije,
jer i ne prepoznajem
da je poznajem,
ali se čudim,
kako je nekad čudna.

Moja ljubav, njena je –
najživlja i budna.

Ругалица љубави


Прстење симболише ланце,
за снове окове – карике бола
Чаробна реч „да“, везаће странце
што гледају се преко стола

Тумарање слепог по туђем телу
додири су, а нежност значе
Бисере суза и усну врелу
љуби и када не знаш зашто плаче

А целови су издаја себе
На уснама остаје Јудин знак
Од трња љубави сплетох за тебе
мирисну круну и вео лак

Загрљај је животна коб
рашири руке Погледај сен
Стигнеш ли срећу постајеш роб
и све до смрти носиш крст њен

Љубав је душо пепео ватре
Исконски од самоће страх
временом што срца нам сатре
и смрви сне у пепео и прах