Duboke bore izbrazdale čelo.
Prazan pogled pučinom se gubi.
Nekada davno što ga istrže,
iz naručja žene koju strasno ljubi.
Pučina prostranstvo koje nema kraja.
Godine se nižu, ostavljaju traga.
Izazov vremena dal mu daje nadu,
da će kad se vrati da ga čeka draga?
U svakoj mu buri kad je more besno,
svetionik behu njene oči snene.
Video je svetlost na pučini sivoj,
a bonaca behu ruse kose njene.
Tragovi u kosi ostavili traga.
Ljubavna je čežnja nadjačala strasti,
za morskim prostranstvom što ga je odvelo
tamo gde je stalo dal će opet rasti.
Vreme čekanja izdržala nije.
Ruse su kose posrebrene njene.
Mornar glasno plače i proklinje more,
što ga je odvelo od voljene žene.
U čekanju dugom mladost joj je prošla.
Izgubila nadu da će da se vrati.
Prihvatila ljubav što joj drugi dade.
Ali, srce njeno još i dalje pati.
Starom je mornaru sada srce prazno.
Ostalo mu samo da proklinje more.
Da praznim pogledom ka pučini zuri,
noćima na rivi dočekuje zore.
(C) JASMINA DIMITRIJEVIC Srbija
