Бато мој,
Све хоћу да се борим,
а не могу да уздржим сузе
Јао моје туге за братом!
Како је тешко кад свој за свога не зна!?
Време и догађаји тако су метули брану између нас.
Сећам се нечега што је било, из детињства
Безброј малих успомена на мах се јаве,
па и`чезну. Сећања нестају као живот
и осипају се као изгубљена срећа,
а живот се претворио у бескрајну молитву,
у вечно ћутање и тражење мира.
Трошан је пут наде клонуле душе
Oво уклето племе своје вериге воли
и своју патњу диже у небеса
Свака стопа ове земље је једно бојно поље
Земља – споменик, борбе очајне и дуге
Земља подвига у поразу
Ви сте страдалници у боју
нас овде убијају на спавању. Сан нам краду,
а не знају да то одавно нису снови
већ најгори кошмари
Повађени су многи прагови, угашена огњишта.
Замандаљена или разваљена врата.
Србија је преполовљена.
Сва се у несрећу завила.
Ово је време жена, плача удовица.
Нарицање је једина песма која се чује.
Црне мараме се не скидају.
Мати и ја, као две женске туге.
Од жалости никада се не огледамо у огледало
стрепимо од слутњи шта ћемо у њему видети.
Све је ове године добро понело
биће и вина и ракије, жеђ да ти угаси
и да има ко да пије.
Жито смо оврли, биће и леба
само да се вратиш,
па да ти сеја умеси погачу
већу од твоје највеће глади.
Кад узмогнеш, пиши, не часи ни часа.
Одагнај стрепње и црне мисли
злослутнице и обрадуј нас.
У вери и нади у скори сусрет
прими моје поздраве. Твоја сеја.
Месец: мај 2022.
VIDOVDANSKA ZAKLETVA – Ljiljana Tamburić
VIDOVDANSKA ZAKLETVA
U meni kuca junačko srce, srce predaka davnih,
Biju mi damari kroz telo krhko, damari junaka slavnih…
U rukama mi, pero od orla, njime posvetu pišem,
Odajem poštu, svima onima, čijim plućima dišem…
Njihovu krv je upilo polje, iz njega božuri cvate,
Njihove duše viju se šumom i često se nama vrate.
Podižem čašu crvenog vina, nazdravljam Lazaru, caru,
Što diže Srblje na boj junački, zbog časti izgubi glavu.
Ispijam pehar iz kog je pio, u crkvi pričest primam,
Nosim u oku ponosa trunku, slobodno Kosovo snivam.
Na Vidovdan se vide sve rane, ali se sećanjem leče,
Ništa mi ne može, od zahvalnosti, tada postati preče.
Kruševac kliče sedam vekova, nebo se cepa na pola,
Srbija peva kosovske pesme, satkane od jada i bola.
Oblaci tamo, baš ovih dana, krvave suze liju,
Pravda i krivda, ljubav i mržnja, borbu istine biju!
A ja se danas u carskom gradu, zaklinjem svojom čašću,
Da svoje potomke, zadojiću, istinoljubivom strašću,
Da poje pesme vidovdanske, kite se božur cvetom,
Seme istine, pravde i prkosa da prosipaju svetom!
Ljiljana Tamburić
Suza
Pustih suze nek zauvek liju,
neću silom bisere da sputam,
da natope moju agoniju,
da je lakše nekako progutam.
Pijem suze one mene piju,
dodirom mi tužno srce truju,
od istine same sebe miju,
vapaj duše neće ni da čuju.
Kani suzo moj lik se ne stidi,
pa ureži brazdu ispod oka,
samo pazi da ona ne vidi,
koliko je rana mi duboka.
Kreni suzo pa zaboli snažno,
ionako sve je bilo lažno.
autor
Jovica N. Đorđević
( НЕ)ЗАБОРАВ
Не знам шта бих дао
да си сада овде,
и да могу твога
лика да се сетим.
Жао ми је што су,
нека драга лица
у једно се слила.
Ни сам не знам који
део сад да вратим.
Због тог бих морао
опет да те видим.
К’о несташна сена
да прођем крај тебе.
Да упамтим твоје
очи, тело, косу.
И на крају, да ти
вратим самог себе.
Snežana Popović – Bubi, a ko bi drugi
Pokloni mi davno,
vazduh koji dišem.
Detinjstvo uz tebe,
bezbrižno i lepo mi beše.
Od malih nogu,
lude bubice moje,
brige ti stvaraše.
Pamtiću zauvek
to naše vreme najlepše.
Godine što proleteše
i nikada više vratiti se neće.
Imaš mudrosti i dara,
da bez i jedne reči
moju ćud razumeš.
Po izrazu lica
i po boji glasa,
suštinu prepoznaš.
Vazda tvrdoglava bejah,
savete tvoje ne slušah.
Zalud beše trud majčinski tvoj,
uporno ja terah po svom.
Kažeš mi da je za mene uvek
otvoren roditeljski dom.
Male stvari tebi znače.
Što trenutke iskrene radosti čine.
Jedan od njih omiljen za tebe,
sladoled kod Muse beše,
kome se ko dete radovaše.
Jagoda,vanila,
ponekad pomešane obe.
Al nikako uspela nisi
i mene da privoliš.
Uz ono tvoje….Snežana….
Ti baš ne znaš da uživaš,
zato nemoj mene da nerviraš.
Kad telefon zazvoni,
znali smo ko će da se javi.
Pa Bubi-ko bi drugi!
Uzrečica tvoga zeta,
nepromenjena osta,
za sva ova prohujala leta.
Javi se kad stigneš…
Kažem…nemoj da brineš.
Polako vozi….nemoj da žuriš.
Ne leti po putu.
Ko majka svaka,
strepiš za svaku minutu.
Ponosna i jaka,
boriš se ko lavica.
pozavideti ti može i carica Milica.
Iako bolest ne čeka,
vreba te i viri iz mraka,
hoće da sakrije sunce iza oblaka.
Žuri da te od mene odvede,
ali nedam te jer znaš da volim te.
Ne predajem se, tražim ti leka.
Ma nije život par koraka,
nama treba mal meraka.
Bogu hvala, nečija si i ti baka!
Snežana Popović
RAZGLEDNICA – Mirko Popović
Промоција две књиге у истом дану – Боривоје Бора Видојковић
ШТА ТРАЖИ МРАВ? – Љубодраг Обрадовић

ШТА ТРАЖИ МРАВ
Шта тражи мрав
док кроз камење кривуда?
Шта снева шева,
заденута у небу?
Шта хоће од себе,
сви што
живе, дишу,
на овој земљи?
Где је ту циљ, смисао?
Невине и глупе мисли,
луду главу муче.
Нема нама мира.
Ми, већ покисли,
чекамо кишу да нас дотуче.
Ми, прозебли и голи,
за живот неспремни,
стојимо на сабласној
стени живота.
Buđ
Bež’te od mene pogani ljudi,
tonite dublje u vašoj buđi,
meni samo Bog može da sudi,
ja živim svoj a ne život tuđi.
Pljujem na vaše lažljivo lice,
oči uprte u moja leđa,
čvrsto stojim na vrhu litice,
znam hrabrost moja dušu vam vređa.
I nikad neću da sagnem glavu,
pred vama ponizno ja da klečim,
Bog mi je svedok da sam u pravu,
verom ću svoju dušu da lečim.
Uzalud pretnje, ja se ne bojim,
ponosno sada pred vama stojim.
autor
Jovica N. Đorđević
Lazarevi dvori
Šta to gasi nemire u meni,
čijom krvlju duša mi se truje,
šta to sada želje okameni,
da se meni ka Bogu putuje?
Šta to gasi nemire u meni?
Šta mi krade želju za životom,
svete misli moći Augusta,
plave oči protkane dobrotom,
ko to meni sad zatvara usta?
Šta mi krade želju za životom?
Ko me silom u hajduke goni,
rečiju kalja dobre mi ortake,
koja vatra sad u meni gori,
da okupi hrabre mi jatake?
Ko me silom u hajduke goni?
Ko pohara Lazareve dvore,
delom kalja tu presvetlu glavu,
moje želje podlo da ospore,
da prikriju istinu mi pravu?
Ko pohara Lazareve dvore?
autor
Jovica N. Đorđević
