Videh princa kako ćutke prosi,
koru hleba on jede u slasti,
u duši već težak teret nosi,
krunu daje sad za malo časti.
Procvetala trula grana suva
pa plodove svoje trule nudi,
od pastira zli vuk ovce čuva,
dok ubica svojoj žrtvi sudi.
Mladom orlu otpadoše krila,
svoju patnju ne može izreći,
dok na mestu gde se krvca slila,
golubica sad peva o sreći.
Bože sveti ja ti ljubim skute,
tvoja milost neka bude dovek,
zašto sveti sad na nebu ćute,
Zar je tako teško biti čovek.
autor
Jovica N. Đorđević