Noć me davi, crni Navi muče,
Todorci mi zaseli na grudi,
pa me mis’o ka prošlosti vuče,
kad bejasmo mi nekada ljudi.
Strašna pošast udari na ljude,
zalud Zora nudi svoje grudi,
mesto mleka zlu nam krvcu nude,
da se zloba međ’ ljude probudi.
Zaspalo je grešno ljudsko jato,
zalud školjka beli biser nudi,
kad nam lice premazuju blatom,
da se krotko stado ne probudi.
Zalud vapaj probuđenih duša,
kada svetom caruju oluje,
neusnule nema ko da sluša,
njihov vapaj nema ko da čuje.
Sa Vitora buknu oganj nade,
to nam Janja novu nadu budi,
novi svet nam sad bogovi grade,
da budemo opet časni ljudi.
autor
Jovica N. Đorđević