Stidljivo svetlost beži od tame,
tiha iskra u moru se stiša,
misli moje ostadoše same,
u kupeu od Varne do Niša.
Kao usud u meni navire,
sećanje na ljubav i tvoje sve,
od reči tvoje sve u meni mre
“ne idvaj sega, šte bde dobre”.
Otkinuh parče Božijeg raja,
čednosti tvojoj poruših kule,
svedok postah prvog ti jecaja,
i želja što su u te buknule.
Pohotne misli, otrovne kobre,
u trenu rasute ti bisere,
ne čuh reči zbog lažne aure,
“ne idvaj sega, šte bde dobre”.
Oprosti Bože grešan sam bio,
slovenska krv tad buknu u meni,
njenu mladost k’o vino sam pio,
Sa usana njenih greh blaženi.
Ne tražim sreću zbog glave lude,
sva carstva sveta da mi sad nude,
zbog reči tvoje neka mi sude,
“ne idvaj sega, dobre šte bde”.
Ljubav našu još vozovi nose,
često sebe pitam u samoći,
možda te sada već drugi prose,
možda mi nikada nećeš doći
Sad tužno gledam u srećne ljude,
slike u oku jasno mi sude,
misli naviru, same se nude,
“ne idvaj sega, dobre šte bde”.
autor
Jovica N. Đorđević