И КАДА БИХ ОПЕТ – Мирко Стојадиновић – Песма месеца октобра 2021.


И КАДА БИХ ОПЕТ

И када бих опет живот да проживим
Саткао бих потку срмену к’о преље
За љубавни ћилим теби да се дивим
На облаку снова од љубавне жеље

Као ускрснуће мога мртвог тела
Обасја ме светлост само мени знана
Понесох је собом у вечности цела
Да ли си од раја само мени дана.

Кад ти јутро сване осмехнутог лица
Знаћу да сам био део твојих снова
На прозору среће дивна голубица
Гукнуће ми тихо остави покрова.

Када покров падне преко мога чела
Осетићу лахор те злаћане косе
Вреле усне твоје дар мога опела
Гле милине божије гробу што ме носе.

Настави са читањем “И КАДА БИХ ОПЕТ – Мирко Стојадиновић – Песма месеца октобра 2021.”

NERV ZA SREĆU – LJILJANA TAMBURIĆ

Nerv za sreću

Sipala sam sebi čašu crnog vina
Čaša čista, tanka,
Zrak sunca u njoj…
Gledam vino, nepci mirni
Bez reagovanja
Šta li drugi ljudi vide
U pojavi toj…

Ja popijem jednu čašu
Onda drugu…
Treću…
Ama… Ništa
Onda shvatim…
Nemam nerv za sreću!

Na zabavu neku odem
Obučem se lepo,
Našminkam se, namirišem
Kažu da sam lepa
Slušam masu kako peva
Smeju se, igraju
Ja u uglu samo sedim
Hladna kao stepa

Krenem refren da zapevam
reči mi ne kreću
Badava mi…
Idem kući…
Nemam nerv za sreću!

Letovanje isplaniram
I krenem na more
More toplo, pesak sitan,
A ja se snebivam…
Koža bela,
Vrućina mi
I ne znam da plivam…

Po vrelome pesku cupkam
Ljudi se okreću
Bez radosti talas gledam…
Nemam nerv za sreću!

Kako sebe da usrećim
Kad mi taj nerv fali
Ako imate ga viška
Dal bi mi ga dali…

Ljiljana Tamburić

PROVIĐENJE-LJILJANA TAMBURIĆ

Proviđenje

Negde… Na rubu stvarnosti, između sna i jave
Srete me neki mudrac, sede brade i glave
Pa se na štap podboči, a prstom ko da mi preti,
Reče nešto baš tiho, kroz zube, k’o da se sveti…

U meni krv se sledi jer k’o da mi misli čita,
Pomislih da je Svevišnji pa svetom tako skita,
Uči zanesenjake da se na pravi put vrate…
Šta je suština života da što ranije shvate…

A meni reče: ” Dete… Gde trčiš ispred sebe?
Pobeći neće ništa što rečeno je za tebe..
Predaj se poslu polako i ne radi u žurbi,
Mnogo će ljudi učenih i neukih da ti sudi.

Sve misliš, ovo je dobro, daj da ga pokažem svetu,
A svet je surovo stvaran, ne razume poetu…
Tvoje su reči maslačci što se razlete na vetru,
Vile koje se noću, na reci, po nekad sretnu,

Tvoje su misli zastave, praznične što se viju,
Stvarnost i mašta ti stalno, bitku prestiža biju…
Raširi krila, poleti, zagrli svetlost dana,
Tvoja će najbolja pesma da se napiše sama…”

Ljiljana Tamburić

ISTINA U OGLEDALU – glosa- Ljiljana Tamburić

Glosa na stihove Jovana Bundala

SONET O MENI

Na svet uvek isto gledam, iz zapećka svog života,
Toliko se toga zbilo, ne znam više ni da žalim,
Dok ja grebem po sećanju, svemir vreme tiho mota,
Junačim se sam pred sobom, sa
praznom se puškom hvalim…
*******
Jovan Bundalo

ISTINA U OGLEDALU
– glosa-

Kišni dan je, strehe kaplju, jesen lišće žuto slaže,
ptice mokre, kostreše se na šiljcima starog plota
neka tuga u prozoru, ja o sreći sebe lažem
na svet uvek isto gledam iz zapećka svog života…

Premotavam stare slike, i sve mislim davno beše,
neke mi se važne stvari sad učine tako malim,
sanjala sam i živela, godine mi san oteše,
toliko se toga zbilo ne znam više ni da žalim…

Uspavljujem sebe rano, da bi dani bili kraći,
al’ me mesec stalno budi, k’o prikaza idiota
prolaze mi noći budne, hoće duša mir pronaći,
dok ja grebem po sećanju, svemir vreme tiho mota…

Ne priznajem da je prošlost,
ostavila trag na meni,
ogledalo svu noć gledam, nasmejem se i budalim,
Isto čelo, ista usta, isti pogled večno sneni,
junačim se sam pred sobom, sa praznom se puškom hvalim…

Ljiljana Tamburić

DOK PADA NEBO – LJILJANA TAMBURIĆ

Dok pada nebo

Svemira crnog k’o prvi bljesak
Kad se svet rodi samo u trenu,
Zaseniše me k’o dva safira
Pretvoriše me u slabu ženu…
Kad ih pogledam dan se otvori
I svi se Sveti na njemu jave,
Dah mi oduzmu, dušu obamru,
Te oči tvoje…
Anđeosko plave!

Nestane mi glasa, zaneme usne,
Vodopadi huče mi niz ramena
Ne mogu korak mali da pustim
Lebdim k’o bela, prozračna sena,
Dok pada nebo na kosu moju,
izleću lude ptice iz glave
Od nogu, slamke, staklene prave
Te oči tvoje…
Anđeosko plave!

Ne treba meni ništa od sveta
oblik što ima i što se vidi,
Hoću leptire da me ponesu
I da me bace na oštre hridi,
Da ih u srce svoje zaključam,
U modro more da se udave,
Svetlost i vazduh da mi daruju
Te oči tvoje…
Anđeosko plave!

Ljiljana Tamburić

ЈАСНА ПОЉАНА- Душан Комазец

Најдража, не дај ником да плам ти узме из очију
док тихим кораком ходиш стазама пољане јасне.
Буди чежња свима што би у њима да се напију
плаветног мора и зора, што памте поноћи страсне.

Пробуди изворе жеља у неким очима сетним.
Памти све оне што су патили као цвет кад вене.
Сенку су љубили твоју, то их је чинило сретним.
У име надања прошлих, разбуди им успомене.

И сада, иако време не штеди лице ни једно
вребају погледи жељни одјеке корака што су
као дах пролећног ветра који заћарлија чедно
мазили ливаду цветну, отели прву јој росу.

Буди тишина и песма која са најлепшим стихом
креће у походе снене и заискри као звезде,
нестварно лепе, далеке, које владару свом тихом
све разоткривају тајне док небом бескрајним језде.

А он усамљеник вечни знао је све наше туге
и гасио лампионе да бисер у оку нежном
не видим, јер тад би можда ноћи утихле и дуге
водиле срца ка неком, времену ледном и снежном.

Немир што будиш у мени док нема пролазност хуји
уместо тихо да гасне, израста у оркан, пламен.
Гласом умилне лепоте опијаш као славуји
што појем јутарње песме буде и уснули камен.

И зоре, весници дана што су ти љубили скуте
звуцима природе чедне, буђењем јесени касне,
знају, кад заруди сунце да све разоткриће путе.
Зато поносно корачај стазама пољане јасне.

Luster – Darko Rašeta

      Luster u mojoj sobi – naslikao Darko Rašeta

U mojoj sobi luster na nebu stoji,

Izgleda kao visibaba.

Prav je u jednom delu,

Ali visi u pogrešnom smeru.

S njim odlazim u san,

I njega prvo ugledam kad počne novi dan.

Palim ga uveče kad se u sobu ušeta mrak,

Ali on je potpuno istrošen, nefunkcionalan i umoran.

Od pet njegovih visećih glava,

Samo jedna snažno sija.

Pitam se još koliko će vremena proći,

Dok i ona ne nestane u samoći.

Neko bi ga odavno ubrao,

Sa tog glatkog nebeskog polja.

Zamenio ga modernijim, lepšim, boljim,

Jer nije delio s njim, nezaboravne dane i noći.

~ Darko Rašeta