U mojoj sobi luster na nebu stoji,
Izgleda kao visibaba.
Prav je u jednom delu,
Ali visi u pogrešnom smeru.
S njim odlazim u san,
I njega prvo ugledam kad počne novi dan.
Palim ga uveče kad se u sobu ušeta mrak,
Ali on je potpuno istrošen, nefunkcionalan i umoran.
Od pet njegovih visećih glava,
Samo jedna snažno sija.
Pitam se još koliko će vremena proći,
Dok i ona ne nestane u samoći.
Neko bi ga odavno ubrao,
Sa tog glatkog nebeskog polja.
Zamenio ga modernijim, lepšim, boljim,
Jer nije delio s njim, nezaboravne dane i noći.
~ Darko Rašeta