Nedostojna
Ja sam samo bleda posestrima Sapfe
A ni senci njenoj ni malo ne sličim
Ona tamne puti, ja se svetlom dičim
Helenske me oči kao nju ne krase
Koracima sitnim njene stope gazim
Koje dugo u kamenu urezane stoje
Moji prsti njene kletve sad se boje
Da se ne zanesem stoga jako pazim
Zar vodilju zvezdu da naljutim mogu
Smelost moja drčna u pesmama besni
Vidici su moji, vidno, jako tesni
A nade već pružam prema samom Bogu
U san nek te vranac galopom donese
Dok ti bela haljina miluje mu sapi
Pa mi neku tajnu večnosti ti šapni
Da se moja pesma do neba vaznese
Da ti ovo tražim, znam, dostojna nisam
Obaspi me verom, povuci za kosu
Učenica ja sam u ovome času
Strofama se slabim nevešto hvalisam
Sapfe, zvezdo moja, primi me u krilo
Ili me, litici, onoj ti dovuci
Da me dole glođu razjareni vuci
Ako ne osećaš pesničko mi bilo.
Nikada ti nije manjkalo lepote
I muške i ženske nežnosti u stihu
Žudnje što prerastu u bestidnost tihu
I telesne čari što ih leta stope
Tvoje ime živi i večno će sjati
Moje, tek je žižak u požaru šumskom
Zaplakala sad bih nada tvojom humkom
Samo kad bih mogla Sapfe da te vratim…
Nedostojna sam te iako se trudim
Nisam čak ni prva što krade od tebe
Prepisujem, gvirim, uzvisujem sebe
Lopovski se onda publici ponudim.
Afroditu nemam da pišem joj himnu
I da od nje pomoć zatražim u jadu
Zato sad u tebe polažem ja nadu
Jer osetih jednom da mi glavom klimnu.
Ljiljana Tamburić