КРИВО ОГЛЕДАЛО – Драгојло Јовић

КРИВО ОГЛЕДАЛО

Од прошлости корак боли,
пожутеле године, патина по њима…
Шибали их хладни ветрови и зиме,
а сад све што боли, има своје име.

Одсутно зурим и жалим,
очију празних, пресахлих.
Ни сузе не капљу више,
само нека кап удари тупо, као маљ.

Али ко још види и ко још гледа,
у давно поломљено огледало?
За лица сува и бледа
што их глођу белосветски вуци,
у кожи „добротворца“.

Оцене су пале, огледало криво,
ново одмах, треба да се створи…
Кад сутра други у њему се виде,
да и лика свога могу да се стиде.

Потомци наши испуцалог длана
покриваће лице испред огледала!
Ушушканих нема, али им коров оста
да служи и слуша незаситог госта.

Огледало више дирати се неће.
Ко не види добро, живеће од среће,
мислећи да гледа своје право лице,
не знајући да огледала праве кукавице.

Мудре главе ушушкано седе,
у векове вазда, гледају далеко.
Па сањају шта ће некад бити, јер
ко би уместо њих на толику даљину,
могао да схвати визију, истину…

© Драгојло Јовић

Настави са читањем “КРИВО ОГЛЕДАЛО – Драгојло Јовић”

SEĆANJE NA BARSELONU – Ljiljana Tamburić

Sećanje na Barselonu

Dotakao si me, a ni prišao mi nisi…

Dok su se uzane ulice slivale u kockaste četvrti i pravile lavirinte,
Dok smo vekovima stare zidove dodirivali raširenih ruku
I pravili selfije sa polusmeškom…
Ugledala sam te među svetom na drugom kraju ulice…
Naslonjenog na visok kameni zid…

Fenjeri su nadamnom širili svoje crvenkaste prigušene svetlosti,
Lice mi je gorelo od neke vrućine,
Te večeri na šetalištu…
U ulici La Rambla…

Kažu da je Herkules stvorio Barselonu…
U pravu su…
Ja sam ga videla…
Ponovo na Katalonskom trgu…
To si bio ti… Onaj iz ulice…
Stajao si dok su te golubovi ljubili
Po rukama i ramenima…

U ovom gradu vetar miriše na Gaudijeve mozaike…
Na lepak, malter i šarena stakla…
Oči se rascvetaju od zelenila drvoreda
I od plavetnila neba…
U svakoj betonskoj kocki na trotoaru tražim tvoju stopu…
Lutam besciljno Guelj parkom…
Možda te vidim zamišljenog na nekoj terasi…
Šetam pristaništem bojeći se da ne otploviš…
Možda si… Samo posetilac iz prošlosti…
Kolumbo, koji se priseća svojih luka…

Dotakao si me, a ni prišao mi nisi…
Ovde u Barseloni…
Gde se još vije duh Pikasa i Mira
Gde Gaudi još gradi Svetu Familiju…
Gde… Ne znam…
Gde se možda kriješ ispod šešira
U nekom noćnom klubu i igraš flamenko…
Što nisam crnka sa spuštenom punđom i crvenim cvetom u kosi…

Gde da te tražim, na ovoj pozornici
Istorije i lepote…

Možda si bio samo privid ili neka senka iz moje mašte…
Ali… Videla sam te… Samo na tren…
Kroz moje si oči ušao u mene
I dodirnuo moje srce…
Ovde… U gradu sunca i umetnosti…

Dotakao si me… A ni prišao mi nisi…

Ljiljana Tamburić

BOG ĆE NAM PRUŽITI RUKU – Ljiljana Tamburić

Bog će nam pružiti ruku

Pridrži se brate za mene
Idemo u istom pravcu
I moje su noge od stakla
Mogu se slomiti o travku…
I moja kolena klecaju
Dok gazim vrleti puste,
Telo se savija i lomi
Kroz hladne magle guste…
I moje oči gore u vatri
I nadaju se kiši
Ako bez vazduha ostao si
Mojim plućima diši…
Nasmej se osmehom
Stisnutih čeljusti
Kroz usne koje te ljube
Mojom hrabrošću
Svojim strahovima
Pokaži odlučno zube…
Pridrži se za mene
I kada misliš
Da već sam skoro pao
Za tvoju slabost
Možda sam jedini
Na svetu, koji je znao…
Nudim ti ruku
Nudim ti rame
Nudim ti leđa svoja
I ti ćeš meni
Ako zatreba
Kad dođu vremena gora…
Pretoči u sebe
Iz vena mojih
Ako ti treba krvi
Srećan ću biti
Da izlaz nađeš
I kroz cilj prođeš prvi…
Iz džepa moga
Uzmi za hleba
Nahrani decu što plaču
Ja možda nemam
Sat da ti kupim
Ali za sitost daću…
Hodam polako
U nebo gledam
Al ti se nekako vučeš
Osećam dobro kako ti trebam
Čujem te kako drhćeš…
Prisloni svoju glavu na moju
Nek me tvoj venac izbode
Tvojim ću stopama
Krvavim gaziti
I okrvaviti noge…
Pridrži se… za mene brate
Neću da gledam ti muku
Ako ti padneš i mene povuci
A Bog će nam pružiti ruku!

Ljiljana Tamburić