Ciganska idila
Za čergom se vuče mesec, obrazi mu medovina,
Obasjava put prašnjavi pun rupčaga i krivina
A u čergi sreća živi, žagor putem se razleže
Od smeha se noć uplaši, gladne zveri se razbeže.
Staro kljuse sneno hoda, labave mu uzde vise,
Samo nekad malo stane da noć
svežu omiriše.
Dok ciganin lulu puši i od dece
lice krije
duvanskim se dimom sladi, sluša dečje brbljarije.
Kad dosadi kloparanje zaprega se tad raspreže
Kljuse vode da popije, na livadi da se veže,
Stara ćebad se razvlače da se kuć
Mala pravi
A čupavci mali, crni, razbeže se tad po travi.
Raspali se vatra jaka, da plamen u nebo bije
Miris dima pored reke magiju i tajnu krije
Tad Ciganka na verige čaj od trava raznih meće
A u kosu i za pojas stavlja plavo
Poljsko cveće.
U haljini s karnerima, primadona tad postaje
Oko vatre ta luduje sve dok plamen ne potraje.
Violinu tad ostavi bradonja što
lulu puši
Sve utihne, čerga spava, dok na žbunu veš se suši.