Tišina muči.
Vjetar u bezdanu nečujno zavija.
Tišina muči, čuješ li je,
a ono u bezdanu Vjetar nije.
Tišina muči.
Niz okno mutna kiša lije,
lije bez kapi, bez vlage,
na okna dobuje a ne lije.
Tišina muči.
Magle se svile u gnijezda,
ptice bez krila u sebi kriju,
a u bezdanu Vjetar što Vjetar nije
zavija, huči, o stjenje bije,
a tišina, tišina muči.
Niti tišina muči,
niti se Vjetar u bezdanu krije
niti kiša niz okna lije
niti magla gnijezda u sebi krije.
A, tišina ipak muči.
To je Pjesnik pao, pao i ustao.
Niko nije ništa ni osjetio ni čuo,
pao je mučeći, ustao mučeći
kao što tišina muči
kao što Vjetar huči
kao što svoje stihove niže
Pjesnik pada i ustaje
onako kako i pjesma nastaje,
tiho, nečujno, mučeći. Ćuteći.
I tako muči tišina
i muči Pjesnik,
tako ćute kiše
i utihnu Vjetri
tako se pada i tako se ustaje
dok sasvim tiho pjesma nastaje.
