Категорија: AUDIO POEZIJA

Шуми јасен, громко му збори крошња

шта ли то ветар има да каже

каква је данас његова прича

Шуми јасен, лишће му пуно живота

а камен нем, камен ћути

небо ћути, сунце ћути, птице ћуте

душа ћути

Све ћути само дрвеће и ветар

шуморе, жуборе, роморе

Шуми јасен, живот се разиграо

а нечији прсти исписују страницу ову

нечији, јасен зна и ветар зна

сунце зна и небо зна и камен зна

Само не знам ја

Не знам ја

Imala je osmjeh skriven iza vjeđa
oči uprte u neke daljine samo njoj znane,
nosila je sjetu u očima,
čudne iskre koje se nisu slagale
ni s obrisima sreće ni s nijansama bola.
 
Ne pamtim joj ime,
samo siluetu graciozne gazele
i usne na kojima je vječno titralo – neizrečeno,
ni odgovor ni pitanje, ni riječi ni smješak
meni je na zagonetku ličilo.
 
Za mnoge čudna, za rijetke jednostavna
bješe jedna od onih žena
što jednom zavole, zavole i ne prebole,
znao sam, voljela je nekoga,
ime mu nije nikad pominjala.
 
Pričali su mi, sve je izgubila,
sahranjivala je i najrođenije i sjećanja
na raznim mjestima, nepoznatim humkama,
dugo bi u tišini stajala, s vjetrom u kosi
jedino je razgovarala, noseći kiše u očima.
 
Zadnje što sam o njoj čuo
bilo je da je – umrla,
žena, čijeg se imena ne sjećam,
rekoše, sve je niti presjekla
samu sebe, sve svoje korake, u nepoznato sahranila.
 
Tražio sam je, nju, ženu što se s vjetrovima druži,
pitao prolaznike i znance stare joj,
htio sam još jednom da vidim
sve nijanse godišnjih doba u očima dalekim,
htio sam, jednu ružu da joj na pragu ostavim.
  Настави са читањем “Mrtva žena”

Shvatam da me ni volio nisi,
i shvatam, ne vraća se izgubljeno,
da, sve mogu da shvatim,
samo jedno ne.
Ne razumijem,
ako si već tako mislio,
osjećao i znao,
zašto si moj mir sebično krao,
Ko te je ikad zvao
ikad pitao
ikad tražio
riječi tvoje ljubavi
kome su trebale takve
ako si sve i sam znao
zašto si tu priču i počinjao.

Настави са читањем “Mit o tebi”

Ljubav, Vrijeme i Smrt,

trio, na prvi pogled u potpunom neskladu,

nespojiv orkestar za svaku numeru.

Istina, malo je ko imao sluha

da razumije kad melodiju slučajno čuje

u vrevi mnoštva i trci za svojim i tuđim ciljevima.

Ono što ponekad, najčešće noću,

i najgoreg sluhistu natjera da čuje njihovu ariju

su Sjenke Sjećanja koje zaplešu po mekom tepihu

potisnutih osjećanja, skrivenih snova, neisplakanih tuga.

Sjenke Sjećanja u tački sadašnjeg vremena,

zvižduk  Stranca koji izgleda poznato,

miris soli i pjeska, a more je daleko

pa se pita da li se to samo nešto umom poigrava.

Sjećanja su mjesto u kojim zajedno obitavaju

Ljubav, Vrijeme i Smrt, bezvremeni i beskonačni,

trio prošlog, sadašnjeg i budućeg trenutka

svira svoju melodiju, uvijek istu a opet drugačiju.

Trio koji ima različite instrumente,

ali isto ime, isti lik, iste oči i isti  odjek

odlazećih koraka koji se vraćaju različitim putevima

u različite sobe i različite pokrivače za budne snevače.

Ljubav, Vrijeme i Smrt,

splet operskih arija koje piše Uspomena

notama za ples Sjenki Sjećanja

na plesnom podijumu od mozaika Života.

Ljubav, Vrijeme i Smrt,

zamka za bol ili sloboda za Feniksov let

ne saznaš dok čitavu ariju ne odslušaš

i zadnji korak plesni ne otplešeš.

Orkestar svira kraj, tišina uzima riječ;

Svi, i ti i ti i Ti, i mi i vi, apsolutno svi

bili smo ili jesmo ili ćemo biti

trio Ljubavi, Vremena i Smrti.

Prepoznati melodiju, čuti korake,

osjetiti ruke oko struka, vidjeti sjaj suze,

razaznati smješak koji sam sebe guši,

biti sluhista bez sluha, biti duša u Duši.

Ljubav, Vrijeme i Smrt,

ako ih sretneš zajedno, zaplači, vrišti, smij se

i zastani jedan minut, minut za Život.