POFALIĆI – Željko Perović

 

Iz romana u pripremi DANI MLADOSTI
Odlomak   POFALIĆI

Kada oči hrabrost prigrle, a tijelo se osmjeli i krene, kukavičluk od sramote iz tijela kao nezvan gost nestaje!

Na brežuljku poviš Sarajeva kao hrabra vojska ispela se grupa doseljenika. Umjesto logora odlučili da kuće grade, male, tople, ali do puta i sa velikim dvorištima. Takva je sirotinja ona bi uz kuću i pola njive uzela, da se u društvu imanjem pohvali. Naselje se svakim danom ubrzano množilo, jutrom rađalo i kao trudna žena širilo. Ali, kada na vidilu zvjezde počnu treperiti, umorni, znojni i blatnjavi, sigurna koraka graditelji su silazili sa drvenih skela. Okupljeni ispred javne česme po koju su riječ razmjenili, jedni se drugim pohvalili, savjet od iskusnijih zatražili i dobili. Vremena za duga naklapanja nije bilo, trebalo je sa lica i tijeka malter oprati, a sutra jutrom u fabriku na posao poraniti. Stojeći na čistini ni od čega zaklonjeni, za čas su bili zmojni osušeni. Zalutalim vjetrom koji se nezadrživo sa okolnih brda na počinak u grad spuštao.
– Nego, vrijeme nam je kućama se razilaziti, baš smo se dobro ispričali. Idem do česme da se umijem i prljavštinu sa obraza skinem, reče gorštak uz glasan smjeh, koji se kao nepozvan gost uvukao u obližnje kuče, budeći već upola usnulu djecu. Potom živahno iskoći u stranu, udari se petom u stražnjicu i krenu duž drvenih šupa koracima otetim od umora, sve do zadnjih u nizu plavo obojeni vrata. Na tren se osvrnu i zajedno sa svojom sjenom izgubi u polutmini škrte rasvjete, koja se stidna sa obližnjih prozora izvlačila. Iza se nalazilo vojnički šator, zaklonito mjesto od vjetra i radoznalih pogleda slučajnih prolaznika. Sa južne strane neko je u daske zaukucao dugačke eksere, na koje su graditelji prije odlaska na česmu redali svoje uprljano rublje. Ispod u zemlji žutoj ilovači bile su ukopane stare polupane cigle, ispred kojih su skidane zaprljane cokule. Sve je bilo uredno i čisto, zatvoreno starim najlonskim stolnjakom koji je nekad kuhinju krasio, a sad je vjetru na više mjesta pricvršćen prkosino se otimao.
Sa podignutim rukama ostali su prilazili i sa sebe skidali bijele vunene džempere i podkošulje na više mjesta pokidane, a poneko i kapu sa glave. Do pola razgoličeni i u grupi zbijeni čekali su da se neko prvi osmjeli i krene prema zubatoj česmi. Stidljivo ispod oka gledali su prema bosonogom ljudeskari, koji se na korak dva ispred njih zaustavio. A on koščat žilavko kao kip stoji i pogledom daljinama luta. Visok, širokih ramena i maljavih prsa, osvrnu se i sve ih oštrim pogledom odmjeri i odlučno krenu prema kapljavoj česmi. Na trenutak zastade i podiže glavu, a pogled usmjerio visoko prema nebu, prekrsti i Bogu pomoli. Stigavši do česme sastavi dlanove i pljusnu hladnu vodu po licu i širokim prsima. Od ledene vode i hladnoga vjetra poskoči sa jedne na drugu nogu, kao da se igrom vjetru inatio, a ustima punim vode mumljanjem ledenoj se vodi rugao. A potom sastavi dlanove i gurnu ih ponovo ispod česme.
– Ojhaaa, šta ste se prepali? Voda ne ujeda, a ni zube nema huu huu!

Aprilsko jutro

 

Aprilsko jutro miluje nebo
sivim oblacima posuto
umivene ulice bude se iz sna
spremne za novi put…

…aprilsko jutro
cvrkut ptica u granama
raskošne krošnje drveta pod prozorom
miris svježeg hljeba
odnekud dolutao pas…

…aprilsko jutro
izmješane grimase još pospanih lica
“komšija, kako ste”
namješten osmjeh ljubaznog trgovca…

…aprilsko jutro
na crkvi svetog Nikole otkucava sat
škripi kapija kuće na uglu
iz sna se budi grad…

…aprilsko jutro
u daljini vozovi žure
taksista staje pred brojem devedeset tri
ulična svjetla se gase
dan polako vri…

…aprilsko jutro…
oči boje jeseni
i zalutala kap kiše
na obrazu stranca…
…prolaze…