ZUBATA ČESMA – Željko Perović

 

ZUBATA  ČESMA

Uvjek postoji nešto kroz šta čovjek mora da prođe, onda ga se odrekne, ili još čvršće stegne, prigrli ili odbaci. Sud pojedinca za krivicu nekog sličnom njemu kazna gotovo nikakva, ali kada masa sudi i osudi, tada grešnik za stidom nema hrabrosti. Okreće se i priklanja da i ne zna kome, jer odbačenom šta drugo preostaje. Druženje moje sa odbačenim odavno je zaledilo vrijeme, od pitomine santa leda posta, rijetko da mu imena se sjetim!
Na zaravnak poviš Varošine kao hrabra vojska ispela se grupa doseljenika, pa umjesto logora odlučila da grade svoje kuće, male, tople, ali do puta i sa velikim dvorištima. Takva ti je sirotinja, ona bi uzela i pola velike njive, samo da se u društvu imanjem pohvali.
Naselje se ubrzano množilo, jutrom rađalo i kao trudna žena svakim danom širilo. Sa večeri, kada se na vidilu zvjezde kradom počenu rojiti, umorni, znojni i blatnjavi, ali sigurna koraka, graditelji su silazili sa drvenih skela i po običaju okupljali se ispred javne česme. Tu su na kratko zastali, po koju riječ razmjenili, jedni se drugima pohvalili i savjet od iskusnijih zatražili i dobili. Vremena za duga naklapanja nije bilo, trebalo se oprati, malter sa lica i ruka ukloniti i sutra jutrom u fabriku na posao poraniti.
Stojeći na čistini ni od čega zaklonjeni, za čas su znojni bili osušeni zalutalim vjetrom koji se nezadrživo sa okolnih brda spuštao na počinak sve do Varošine.
– Nego, vrijeme nam je ljudi kućama kretati, baš smo se dobro ispričali, ja sad idem do česme da se umijem, da prljavštinu sa čista obraza skinem, reče gorštak uz glasan smjeh, koji se kao nepozvan gost uvukao u obližnje kuče, budeći već upola usnulu djecu. Potom živahno odskoći u stranu, udari se petom u stražnjicu i krenu duž drvenih šupa, koracima otetim od umora. Stigavši do zadnjih u nizu plavo obojeni vrata, na trenutak zastade, iskorači u stranu i zajedno sa svojom sjenom nestade u polutmini škrte rasvjete, koja se  sa obližnjih prozora stidom izvlačila.
Nedaleko na samo par koraka nalazilo se od vojničkog šatora zaklonjeno njesto i od vjetra i pogleda slučajnih prolaznika. Ovdje su mogli da se razgoliće, prije nego što krenu  zubatmioj česmi stazom od lomjenog kamena.
U daske iznad glava neko je zaukucao dugačke eksere, na koje su kačili svoju poskidanu garderobu, a ispod u zemlji žutoj ilovači bile su ukopane stare i više polupane cigle, ispred kojih su skidali svoje zaprljane cokule.
Uz isprekidana dobacivanja i kratke odgovore i ostali su počeli prilaziti, sporim koracima i sa podignutim rukama, u hodu skidajući bijele vunene džempere i podkošulje na više mjesta prokidane, a poneko i kapu sa glave. Na trenutak su zastali i poskidali blatnjave vojne cokule, a neko radničke teške cipeletine. Kao po komandi počeli su zavrtati široke nogavice preko mišičavih butina. Do pola razgoličeni i zbijeni u grupi čekali su da se neko prvi osmjeli da krene prema zubatoj česmi. Čak su uskomešani ustuknuli i korak u nazad, stidljivo gledajući prema bosonogom ljudeskari, koji je stajao ispred sa pogledom u daljinu odlutalim. Dali od straha studene vode, ili stida od neprijatnog zadirkivanja i podrugljivih podsmjeha, ostali su da čekaju iza njegovih leđa. A on koščat žilavko, visok, širokih ramena i maljavih prsa, ne pomjerajući stopala zakrenu glavu pa ih sve odmjeri oštrim pogledom, te odlučno krenu prema kapljavoj česmi. Prilazio je sa oprezom i velikim strahopoštovanjem, kao da zube ima. Polagano korak i kap. Na trenutak zastade, podiže glavu visoko prema nebu, prekrsti se i pomoli Bogu. Stigavši do česme, ponovo zastade, povi se u leđima, isturi glavu, sastavi široke dlanove i poče se pljuskati hladnom vodom i po licu i po prsima. Od ledene vode i hladnoga vjetra poskakivao je sa jedne na drugu nogu, kao da se igrom vjetru inatio, a ustima punim vode mumljanjem se ledenoj vodi rugao. Na kraju se ispravi, nekoliko puta mahnu i glavom i ramenima da stresa sa tijela zaostale kapi vode, sastavljene dlanove i gurnu ispod česme. Sačeka da voda prelije preko prstiju, naglo se okrenu i pljuskom poprska grupu iza njegovih leđa.
– Ojhaaa šta ste se prepali, voda ne ujeda, nema ona zube haaaaaa.
– Ko je sad na redu? Grlato kao vuk predvodnik povika i hrabro potrča do svog peškira i odjeće, gurajući laktovima sve oko sebe!
Ohrabreni njegovom hrabristi jedan po jedan počeli su smjelije česmi prilaziti, da se izinate i sebi i drugima što bulje i čekaju da neko od straha odustane, da se narugaju i sebe za hrabrost nagrade. Čisti i drhtavi, ali hrabri i oni se vrisakom strahu narugaše i od studi ubrzaše korake da na sebe poskidano rublje navuku i kao djeca u grupi potrčaše do barake, svi na jedna vrata.
Kada oči hrabrost prigrle, a tijelo se osmjeli i krene, kukavičluk od sramote mora iz njega kao nezvan gost pobjeći!

Odlomak iz romana “Varošima”.  © ŽeSP

Visits: 740
Today: 3
Total: 641110

Aprilsko jutro

 

Aprilsko jutro miluje nebo
sivim oblacima posuto
umivene ulice bude se iz sna
spremne za novi put…

…aprilsko jutro
cvrkut ptica u granama
raskošne krošnje drveta pod prozorom
miris svježeg hljeba
odnekud dolutao pas…

…aprilsko jutro
izmješane grimase još pospanih lica
“komšija, kako ste”
namješten osmjeh ljubaznog trgovca…

…aprilsko jutro
na crkvi svetog Nikole otkucava sat
škripi kapija kuće na uglu
iz sna se budi grad…

…aprilsko jutro
u daljini vozovi žure
taksista staje pred brojem devedeset tri
ulična svjetla se gase
dan polako vri…

…aprilsko jutro…
oči boje jeseni
i zalutala kap kiše
na obrazu stranca…
…prolaze…

Visits: 519
Today: 0
Total: 641110