Pod maskama

Maske naše žive

od trena, kada je prestala Hiperboreja.

Tragovi slavnih života

odjekuju

izgubljene prošlosti u nama,

Umesto lica svojih, tada smo ih prvi put

stavili.

To ne beše, plemenita nam dobrota

već su se u nama takvi damari javili,

znak naše smrtnosti

naših, ljudskih života.

Od tada

menjasmo ih kroz vremena razna

preobražavasmo stanja svoja,

razmenjivasmo boje i dahove

dok tuđa lica behu nam sablasna,

nikom sebe ne predavasmo,

posustajali nismo,

samo ako treba i to samo,  na mahove.

Tako nam prođoše čitavi vekovi

dok smo kroz ljudske živote tinjali.

Umesto bića, oblike smo preuzimali

u tome istrajavali, samo nehotice  sebe menjali.

Samo smo jedno drugo oduvek čuvali

oduvek, sa maskama jedno drugo smo imali.