Maske naše žive
od trena, kada je prestala Hiperboreja.
Tragovi slavnih života
odjekuju
izgubljene prošlosti u nama,
Umesto lica svojih, tada smo ih prvi put
stavili.
To ne beše, plemenita nam dobrota
već su se u nama takvi damari javili,
znak naše smrtnosti
naših, ljudskih života.
Od tada
menjasmo ih kroz vremena razna
preobražavasmo stanja svoja,
razmenjivasmo boje i dahove
dok tuđa lica behu nam sablasna,
nikom sebe ne predavasmo,
posustajali nismo,
samo ako treba i to samo, na mahove.
Tako nam prođoše čitavi vekovi
dok smo kroz ljudske živote tinjali.
Umesto bića, oblike smo preuzimali
u tome istrajavali, samo nehotice sebe menjali.
Samo smo jedno drugo oduvek čuvali
oduvek, sa maskama jedno drugo smo imali.