ID – saga o Lilit

Ti koja ne priznaješ zakone prirode

logike niti morala.

Željna osvete zbog trpljenja od prapostanja

sada si na tronu, kraljica magme

raskošnih grudi al’ klimavih stopala.

Zalud su Nebeski planovi i Magna karte

jer, večna su samo tvoja, iznutra trajanja.

Pa, kada svi pomisle da je bio trenutni hir

iz usta im krene jed, iz srdaca suze kajanja

al’ to je za tebe još jedan, poznat ti pir

kome se ne može uzmaći

jer, tome nema sklanjanja.

Takva je supstanca od nastanka bila tvoja

ako ti je tron Had, kako u sebi nositi mir?

Vremena su napokon, nastupila tvoja

žedni sokova od tela i Sila,

svako ko je od ploda, utroba tvojih

daje ti se slabašan

jer’ oduvek moćna, oduvek samo svoja

oduvek, Lilit si bila.

Onaj ko bi da se usprotivi ognju iz materice tvoje

tragove svojih lica samo, na Nebesima može da broji

zauvek silna, oduvek besna

ne mogu te više smiriti niti, niti poljupci moji.

Na sopstvenoj koži što ti je tesna

bolni su oduvek ugrizi bili.

Od kada si nestala iz Arene ciklusa, sa trona titana

ja ti se obraćam kao Lilit,

svojoj razgoropađenoj i odbačenoj vili.

II

                             Jesen, 2018.

noć sklanja se
ritam bubnjeva
na prohujale vetrove
sećam se svih ružnih
sana
one mutne reke sa visoka
i svih minulih dana
okićenih košavom
i lišćem

noć sklanja se
da podseti
na gitare zvuk
na stare mahale
pogano pijanstvo
razbijena stakla
i na krv ptica
što život su pesniku dale

AURORA (iz istoimene zbirke poezije)

Sapi konja koga jašeš,

imaju ritam tvog gromkog smeha

što odzvanja nad liticom

koju, natkrivaju tvoja bedra.

Pratim te mirisom borova i mora

koji, nozdrve mi šire dok

krišom ti gledam nabujala nedra.

 

Pokušavam da održim korak

sa galopom, tvojim smehom što se ubrzava.

Vremenom koje nam izmiče,

kosmičkim ritmom što neumitno usporava.

Glasom koji dolazi odnekud iz mene, rekoh:

Zastani Aurora.

Morali bismo početi sve iznova jer,

ovo nam se ne dešava.

 

Eoni su prošli.

Isti smeh, isti galop tvojih bedara

tvog ata

i miris tvoj što se meša sa mirisima, borova i mora

nenadano, postadosmo tako

dva tabora galaktičkog rata:

S’jedne strane strane, stoje Rajska vrata.

S’ druge strane, čeka Aurora.