Dok grad spava
prekriven plaštom
neprozirne noći
jedna žena budna
u mrak gleda
čekajuci korak
što neće doći.
Noć sjenke krije
i misli rasute
po tmini lete
u uglu nekom
otkucava sat
otkucajem tihe sjete.
Negdje u daljini
čuje se sove huk
što para noćni muk
poneko svjetlo
na kratko bljesne
neko se sprema na put.
Noć grli ulice
krijući lake korake
jedna žena u tami sjedi
i čeka korak što
pred vrata staje,
čeka…ne prestaje.
Ledena soba
tone u mrak
anđeli su nad gradom
prosuli snova prah
a jedna žena budna sanja
korake sto joj dolaze
u rujna praskozorja.