Dok toneš u san i lagano te obuzima blagost noći
tiho ću, na prstima, do tebe doći
stajaću tu, u nekom ćošku dalekom oku
samo ću te pogledom dodirnuti meko
dodirom pera pauna
gledati te tako mirna, sanjiva
kako ti osmjeh na licu počiva
dok ti ime tišina noćna doziva.
Dok te od svega krade san,
dok za sobom ostavljaš još jedan dan,
doći ću nečujno sa sjajem Mjeseca
što proviruje kroz prozor usnule sobe,
prekriću ti lice zvjezdanim prahom
i otići s prvim Sunčevim zrakom
u nepregledne šume dolazećeg sutra.
Dok ti mir prekriva lice i svakoj bori utire trag
poput Mojre što sreću donosi
na jastuku ću ostaviti nevidljiv znak
bez dodira, bez riječi,
kao dah ljetnje noći,
u snu svom ćeš znati sve ono neizrečeno
što odnose dugi dani neodsanjani
rosama sjetnim prekriveni.
Dok u san toneš, snevajuć ko zna šta
stajaću poput Anđela Čuvara
nevidljiva, daleka,
tek ovlaš pogledom te dotaći
sa čela umornog pramen maći
i s rumenim zracima jutra
otići u svoje nepoznato sutra.