Milonerska

Dremljiva nedeljna tišina
i jutro puno pitanja

Pustom ulicom avetinjski odzvanja bat mojih koraka

Sumorno nebo rosi vazduh
i podseća da zima još nije odustala

Promrzim prstima hvatam rodjene misli i guram ih u zapećak

Odavno znam da u njima sve počinje
a jutros su poput kamenja teške

Očima uporno tražim odsjaj sunca na asfaltu
dušom odsjaj čoveka da mi nadu vrati

Znam da je u manjku ovih dana i jedno i drugo
Mirišem teške dane još težih nadolazećih godina
I tešim sebe da to već sam videla

Srce, izdajnik pameti zanoveta
A zašto opet
nevešto beži od odgovora koji odavno zna

koprca se kao riba na suvom
vraćam ga u vodu
njenu pritajenu tišinu
u dubinama, trebaće mi još
zdravo i neokrnjeno

Susrećem život koji ne volim
U noćašnjim pijancima
Jutarnjim damama noći u pocepanim čarapama

Mučenicima koji se zauvek rastaju na peronima

Bledilo i tugu čitam jutros u ljudskim očima

I vidim, u tu se sliku ne uklapam
Nikome se ne dopadam
Začudjeni mi pogledi probadaju telo

Vlaga iz vazduha oduzima mi dah

Govorim sebi,
broji korake
ubiće te ništavilo

Osmehujem se namrštenima
Pozdravljam nemušte

I Boga pitam

Dokle

Imaš li i ti nebo iznad sebe kad dole ne gledaš

Ili nam čistilište praviš
Ili nadu želiš da udaviš

Dokle

Svi pred tobom isti
A one pitome korbačima biješ

Dokle

Misliš li da ću odustati
samo zato što duša mi pati

Dokle

Svemoćan morao bi znati
Pravedan morao bi poravnati

Puste misli pustim gradom zvone

Brojim korake
Zbrajam milione.

ЧЕЖЊА -Здравка Пап

Чежња на тебе мирише
и залогај у устима смрти,
све је склупчано у души,
водиш ме на исповест
да видиш да ли те волим.

Немој да окренем
лист на другу страну,
љубав је твоја гора
од пелина црног.

Понеси ме у одаје срца,
да поберем жеље и сузама
залијем постељу од цвећа,
и закључам пољупцима туге,
и угасим чежњом срца.

СРЕЋА СЕ ТВОЈИМ ИМЕНОМ ПИШЕ Александар Недовић

Хтела си тако мало,
пешчану плажу и ведро небо,
пар чаша вина и врт пун цвећа.
Времешни радио што век већ дише,
да свира тихо што може тише.
И да нас буди сетна шансона,
од петка до петка, без изузетка.

Хтео сам тако мало,
јутарњу кафу под трошним тремом,
тебе крај себе и једног мачка,
што нежно преде крај кућног прага,
док гледам твоја два ока драга.
Хтео сам срећу и слатке чари,
хтео сам љубав, не скупе ствари.

Хтели смо тако мало,
мир и спокојство лепих ситница,
зрно топлине и ритуале.
Тек једно ћебе за хладна јутра
и један јастук за нежно сутра.

Жеље су као снови,
то нису дукати па да се губе,
кад џеп се рашије од панталона.
Жеље су усне које нас љубе,
жеље су карма и васиона.

Хтео сам тако мало,
хтео а добио више.
У сваком трену још од почетка,
срећа ко твоја коса мирише.
И кад су снегови и кад су кише,
срце због тебе куца и дише.
Срећа се твојим именом пише,
срећа се твојим именом пише…

Александар Недовић

НЕСРЕЋИ САМ ДАЛА ИМЕ СРЕЋЕ…Миладиновић Сандра Мајра

 

НЕСРЕЋИ САМ ДАЛА ИМЕ СРЕЋЕ
Несрећи сам дала ими среће
Кад неће нек неће, нека се окреће
Проћи ће ко мутна река ил олује
само душа ова да ми не болује…
Кад боље схватим ту несрећну бит
Окренем и коју реч у њену корист
Лествама се спустим дубље ка понору
Косе да јој чешљам, да јој мрсим вољу!
Упутим се тако одајама тајним
Где никада нисам била и не памтим
Погледам у очи одважно а тихо
И несрећу питам кога воли притом?
Љута и зловољна, чини ми се кивном,
Ко да сам јој нашла Ахилову пету
Па несрећа жури невољна, нестална,
И тера ме жустро ко своју освету!
О то сам и хтела, невољо несрећна,
Да се заборавиш, збуниш и постидиш,
Можда и нестанеш једном и засвагда
И никада више Тужном ме не видиш!
А опет да није тебе и твог крила
Загрљаја тешког што прелама кости
Остала бих сенка што лута без циља
Завидела Сунцу и јутарњој роси!
Зато САМ ТИ ето дала име СРЕЋЕ
Кад неће нек неће, нека се окреће
Проћи ћеш ко мутна река ил олује
само душа ова да ми не болује!
Мајра

 

ČINI DOBRO

Činih dobro sebi i drugima,
da mi bude dobro u životu;
sad se pitam po čim aršinima,
kad doživeh suđenu golgotu.

Šta je čovek i zašto se rađa,
smrt na njega pre rođenja čeka;
bezbroj muka ko da se porađa,
tako mu je još od pamtiveka.

Crkava veli da bog me stvorio,
u mukama raznim da me kuša;
s iskušenjem ko se izborio,
večna mu je postanula duša.

Nema mesta gde su večne duše,
gde je sabor dobročinitelja;
dela moja ne mogu da sruše,
razne priče veroučitelja.

Biće da smo eksperiment samo,
neznanih nam svemirskijeh sila;
da praoca, pramajku, nemamo,
neka druga rasa to je bila.

K`o bilje smo stvoreni veštački,
k`o što čovek nove rase stvara;
zato čovek sve radi ludački,
da uništi za to ima dara.

Stvorile nas neznane su sile,
od čoveku nepoznatih rasa;
neko je crn, još živi divljački,
znam čoveku nikad nema spasa.

Bogovi beli, bogovi crni,
u ime njihovo vodi se rat;
nestaće sunca, sve da pocrni,
jer čovek čoveku nikada brat.

Šta sam i ko sam pitala mladost,
mnoge sam knjige o tom napis`o;
pitanja ista kad stiže starost,
bolje da nikad nisam ni dis`o.

Šta ti je svrha živote kleti,
nikada niko spoznao nije;
da li je lepše ptici što leti,
il onom što umne misli lije?

ПРОЂОШЕ ГОДИНЕ – Саша Козић

ПРОЂОШЕ ГОДИНЕ

Док сам се окренуо,
 прођоше године…
Седа коса штап у руци,
 сећања у мислима.
Један трен један секунд,
реке успомена теку
тражећи изговор времену .

Сваке године на тај дан
идем у парк, наш парк.
До наше клупе где смо
 загрљени сањали наше снове.
Сећам се сваког трена,
дана када сам те срео.
Настави са читањем “ПРОЂОШЕ ГОДИНЕ – Саша Козић”

Sta cu tebi ja

Ma šta ću ja tebi

Ja ne umem malo
Na parče da volim
Nekada umem i da
jako zabolim
Ma šta ću ja tebi
Ne umem da se
lažno smejem
Ne umem da slažem
i da ućutim kao bula
Da se pravim
Da te nisam čula
Ma šta ću ja tebi
Da te pod kožom
grebem
Ja, nezgodna ko
kratko ćebe
I šta će tebi neko
da ti u oku blista
Ma šta ću ja tebi
Nikad ti razumeo ne bi
Suze koje se kroz osmeh
vesele
Ruke koje prste svoje krše
Razbijene prozore duše
Kroz koje toplina se
nekontrolisano razliva
Ma šta ću ja tebi
I šta ćeš ti meni
Kad napamet znam te
I san mi svojim uzdahom
kratiš
Ma beži od mene
Poštenije je
Jednom ćeš da shvatiš
Ma šta ću ja tebi
Kad usudih se da ne bih
Istinu rekoh
Sujetu ti opekoh
Ma šta ću ja tebi
Kad nema koja ne bi
A ja, zla i naopaka
Sve sam
Sem da sam takva
Ma šta ću tebi ja..

ЛАМПА – Иво Торбица

ЛАМПА

И ноћас на сточићу гори лампа стара.
У мраку, без тебе, заспати не могу.
Само у сећању могу те још чувати,
Замишљајући себе крај твојих бедара.

Груди су ми одвећ испуњене надом,
А мисли неким прекрасним сновима.
Само ме још они у реци живота држе,
Док бол куца и улази у ледени дом.

По зиду замишљам сенку твога тела.
Kако је необично лепа! Ал` ускоро ће
И она нестати, када се лампа угаси,
Са њом и мој живот и младост цела!

НОЋИ БЕЗ ТВОЈИХ МИРИСА – Иво Торбица

НОЋИ БЕЗ ТВОЈИХ МИРИСА

Туробан, испод небеског звезданог плашта
Преко усана, једва чујно, твоје име изговарам
О теби мислим и о свему твом овај лудак машта

Не знам где си. Можда близу ил’ негде далеко
На сваком женском лицу, обрисе твога тражим
Иако твој нежан врат дуго милује други неко

Знам да ноћи, без твојих мириса, исте бити неће
И ова је обична и досадна, само једна у низу
Месец почиње да прети. Буди ми чежње веће

Нашу клупу препознајем. Исто је онако лепа
Kао онда кад је била сведок наших пољубаца
Kада је наша љубав била велика, чиста и слепа!

Čuda postoje (Prokletije)

Jednom sam te davno sanjala.
Onakvog kakvog bih samo ja poželela,
po kroju svoga srca
maštala.
Nadala se da negde postojiš,
pesme ti pisala,
suzama te kao bosiokom kitila.

U tajnu te sakrila,
godinama čuvala.
Vremenom nadu izgubila,
tiho pred bolom klonula,
predala se, posustala.

Onog dana kad došao si,
nisam te prepoznala,
ja koja sam te po svojim
merama krojila, sanjala.
Lagana drhtavica u grč
se pretvorila,
utroba zabolela.

Ali ni tad nisam shvatila,
a ti, ti si se zagonetno
smeškao, znajuci unapred reči koje cu izgovoriti,
poznajuci svaki uzdah u grudima, svaki osmeh na usnama.
Očima mi govorio, dahom milovao brazde starih ožiljaka.Činilo se da znaš me u svaku poru.

San se u javu pretočio,
meni uplašenoj, zbunjenjoj, svedočio
da čuda postoje,
da želje se roje, bokore kao tvoji božuri crveni, medju kojima si rastao..

Sunce je sa neba sišlo i u tvoje se oči nastanilo,
sjajem svojim život je moj razdanilo, radost po tužnoj duši, kao kišu po suvoj zemlji prosulo.
Bokori se sreca mojim, do juče, zagubljenim planinskim stazama.
A ti, ti me mirno gledaš a tektonski se sve u tebi pomera.

Godine unazad brojis,
htedoh da pitam zar se nimalo ne bojiš što ti je tudje krilo, nepoznato, uzglavlje postalo
kad rekao si, pitanja je previše, odgovora premalo, s tobom bih sve, ali baš sve što mi je od života ostalo.

Očima u nebo uprtim, tiho molitvu izgovaram.
Za ljubav koja se našim zelenim poljima razliva.
Dugo i daleko.
Kao vidik što puca sa tvojih Prokletija.