Slušam kako vreme po stolu se vuče
čaša ćuti prazna a vino me zove
neke čudne misli pijanog me muče
dok mi noć’ca crna razbija sve snove
Dim se vije tiho, zidovi se njišu
čaša mi se smeje dok oči mi gore
neke stare slike po sećanju pišu
dok mi dušu trulu crne slutnje more
Sa dna prazne čaše tvoja ruka maše
vodi me na mesto gde smo ljubav pili
tamo gde je nekad mesto bilo naše
gde smo pored reke zagrljeni bili
Oj čednosti moja,moja ružo mlada
što me oko tvoje pijanog ne gleda
da l’ se nekad pitaš šta li radim sada
il’ me srce tvoje zaboravu preda.
autor
Jovica N. Ðorđeviċ
12.09.2026g.
(Прочитано: 27 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.288.923 пута)
Аух Јовице сва се најежих.
Наш српски Јесењине,
какве риме, расипаш их као дукате.
Љубим сваки твој стих.
Hvala draga Mira. Svako dobro od srca.