Iz sive mase, moždanih kora,
pritiska tupo poput bruha,
težinom stoletnog mramora,
parališuće sivilo duha.
Kao tmurni oblak što nosi grad,
patina sa crkvenog zvona,
lepljivi smog što ogrne grad,
gušeći lament sivog betona.
Brižljivo gajimo iskru ideje,
da sivi dim ne ugasi plamen,
dok podsvest nam se grohotom smeje,
a kosa sedi, pramen po pramen.
Siva se magla na kraju digne,
i mrkli mrak pred zoru bledi,
svakim se putem nekuda stigne,
jer čekat’, ćutat‘ u mraku ne vredi.
