Zidanje poezije

Vidim stoji prazno, prazna strana. Mislim

maglo bi tu da se ozida, tekst o nečemu još nerečenom…

Ogradim prostor, mjerim i računam

Tražim dozvolu za gradnju, pripremam materijal, smišljam radnju

Prevrćem sadržaj, raspored soba, koliko spratova

Koliko od poda do plafona,

Koliko od plafona do poda

Gdje staviti stepenice,

Koliko prozora, vrata…

Pričati o vremenu prošlom, o onom koje dolazi

Ili o ovom što sad tek prolazi,

Pričati intimno, o nama

Ili razvući preko kontinenta.

O pravdi, o nepravdi

O vjeri, o nadi?

Sviđa ti se, nesviđa…

Izbrisati sve, bilo bi šteta

Opet početak, prazan list, prazna strana

Provući se kroz mnogo godina,

Ili svesti na par dana

Svejedno, višespratnica, ili koliba mala

U svaku bi te sobu kao zlatnu nít uzidala

Sunce moje drago,

Jedino moje blago.

DVORI

Kano mis’o lahko livadama letim,

razdraganu dušu opija mi trava;

izgubljenu sreću opet da osetim,

rodna kuća nigde nema zaborava.

 

Oprosti mi Bože, duša mi je prosta,

uzalud zarđale ključeve držim,

od rođene kuće sad ništa ne osta,

pa ni jedne voćke za nju da s’ pridržim.

 

Hej nebeske sile, da li neko znade,

kakva crna neman moje dvore sruši;

zašto rodna kuća do temelja pade,

 

zar da večnu ranu ja nosim na duši?

Nošen snagom vere, temelj’ma ću stići,

k’o feniks iz vatre novi dom će nići.

 

autor

Jovica N. Đorđević

 

Драинцу за помен

 

ДРАИНЦУ ЗА ПОМЕН

Ој Србијо, моја мајко драга,
И Топлице завичају мио,
Анђеоска крила опет ми трепере
На кућноме прагу, људи моје вере.

Веровао ја сам у слободу душе,
Тих година кад сам у свет кренуо,
Желео да видим човека без јарма,
И висину жеље људских идеала.

Причали су тада да сам “луди Раде”,
Што по свету скита, Богу дане краде,
И да само неке, црне песме пише,
А да нико овде не станује више.

Широка су била поља мојих жеља,
Али младост је хтела много, много више,
Да песмама мојим из дубине душе
И народу моме помогне да дише.

Кад вечерас ту, на огњишту моме,
Са небеса плавих гледам у вас браћо моја мила

Ево опет знадем да сва хтења моја,
Никад нису пала ни залудна била.

На лицима вашим изборана чела,
Ко година оних кад сам и ја кренуо,
Да у Свету пуном јада и чемера
Души својој клешем камен од мермера.

Црни песник кажу, с душом од памука,
Олињали шешир и дрхтава рука,
Песме моје нису биле за весеље
Опет месец “кашље” опет ми се смеје.

Путовање боема трајало је кратко,
Никад у топлини нити душе сите,
Сад кад ту вас видех, почиваћу мирно
Грудо земље моје, волeо сам те силно.

Ја са земље нестах од болести тешке,
У гроб су ме спустили без праве адресе
Иза мене само остале су песме
Да поживе колико, крај путева чесме.

И нек буде тако, нек ме песме памте
По прашњавој ципели и мантилу старом
Што су пола света обишли и срели
А кући ме враћали зуби “огладнели”.

На парцели 38 Београдског гробља
У липовом ладу кости моје леже
Чекајући вино, жито завичаја, једну жуту свећу
Зар за помен душе несрећног боема
Да остане само стих и тужна поема.

© Драгојло Јовић

__________________________________________________________

                                   Песма написана и читана једне октобарске вечери                                  у родној кући Рада Драинца, 2017.

Традиционална  манифестација обиласка куће Рада Драинца  би требала да се настави. То је наш дуг према овом великом боему и песнику.

***Било би лепо да и друге колеге песници напишу неку песму о великом Раду из Трбуња код Блаца. Моји стихови су само покушај, други ће то урадити много лепше и мудрије. Наравно, само ако има добре воље.

Срдачан поздрав свима.

Kajanje

Znala sam da postojiš od kada znam za sebe
I prije nego što to su tvoja ramena zaklonila oblake i planine
I tvoj miris se zauvijek uvukao u moje moždane vijuge
Bio si obećanje, a već si sjećanje

U igri su nam prolazili dani, kao dva djeteta
dovoljni jedno drugom, odani našoj priči bez završetka
jer sva osjećanja još uvijek traju u sjećanju
i svaka riječ ljubavi još uvijek živi, sad kao ubrano cvijeće,
kao opalo voće na stolu za kojim smo dijelili hljeb i dane

Da sam znala da će vrijeme otploviti prije voznog reda
napravila bih vremensku branu, kao što ljudi prave vodene brane
pustila moje ruke da budu vjetrenjače, da nam vrijeme služi kao sluga gospodara
volila bih te više, volila bih te duže, u svakom dahu, ljubavlju čistom
kao zahvalnosti za darove neba, od kojih si ti bio najdraži
moj jedini, moj voljeni, zašto sve prolazi?

Selidbe

Svaka vrsta teži da živi i da se širi, bilje, ptice, pčele

Pa tako i ljudi, ponekad se zbiju, ponekad se sele.

Odveo me put u svijet, kao niz rijeku otkinut cvijet

I gdje god hodaju po svijetu moja srpska stopala

Ljube planetu, jer i tebe nosi, ponosu, Srbijo moja sveta

Gdje god me moje srpske noge nose, u tebi je centar mog svijeta.

Slava ti grade na dvije rijeke, kruno zemlje

Odakle izvirem i gdje vječno tečem, u ljubav te nosim uvijenu

Kao u zastavu, i kao najslađu tajnu mog srca

Što te ljubi dok kuca, sve dok dišu moja srpska pluća

Vraćam ti dug što znam ko sam,

Ti si  moj dom, ti si moj bedem, ti si moja kuća

Hodam zeljom tuđom, i zovu me strankinja

Ni to me ne boli, jer tebi pripadam, grudo rodna,

Nerotkinja, sretna, jer si mi ti plodna, Srbijo sveta,

Kud god me srpska stopala nose lijep je svijet,

jer ti si centar mog svijeta.

Rasti mi ponosna i visoka, cvjetaj mi mirisna i radosna

Zemljo velika, i svijetla, i sretna. Vraćam se često,

Da napunim oči predjelima dragim, i mir me obuzme

Ostaj mi spokojna, u cvatu, ljubav sve nadživi

A iz srpskog srca voljeno ne može da se oduzme

Voljeno ne može da se otme, da se posvoji

Vjera, mir i nada, predani rad, ljubav sve nazad osvoji

Dragi predjeli, crkve i gradove, rod, prijatelji i kumovi

Mileva Marić, Tesla i Andrić, veliki srpski umovi.

Rasti mi mila, širi svoja polja, rasti u nebo, u slobodu

Svi što te vole nek su mi zdravo, cvjetaj sretna svom narodu

Ruke te moje srpske grle Srbijo majko, kolijevko voljena

Iz tebe je niklo moje sjeme, ti si moj genetski zapis,

moj pečat pri rođenju, utisnut krvni tok,

i na mom srpskom grobu natpis.

Неки касни сати – Драгојло Јовић

НЕКИ КАСНИ САТИ

У касне сате док се мисли роје
Пригушена лампа а ватра се жари,
Разум срце пита од које је  боје
То око сетно што ми немир пали.

Увек ми по ноћи душа искру тражи
Младости срећу која душу блажи
Ни године многе не бришу лепоту
Мени милог гласа што шири доброту.

Тад су очи моје широм отворене
Чекајућ да виде њено лице мило
Да гледам  је опет као давне зиме
Кад њено је срце само топло било.

Дочекујем зоре уз петлова пој
И миришем јастук на коме је снила
Моје жеље сад су ко у птића крила
Да је опет ноћас ту крај мене била.

И тако ми дани ко’ авети тешки
Само ноћу живим у сновима жеља
Кад се разум савија ка сети
Па је будан чекам да од некуд слети.

Да ко’ вила горска бар још једном каже
Волела сам једном и никада више
Не чекај, не пиши, сећање те лаже
Низ уморно лице нема суза више.

Настави са читањем “Неки касни сати – Драгојло Јовић”

Spavaš li ?

Spavaš li?                                                                                                                        Kad zvijezde utihnu dva prsta iznad neba,                                                                kad te uspavaju talasi uspomen                                                                              kad naše juče gledaš danas                                                                                            kad na dno te povuče ovo ispred nas.

Spavaš li?                                                                                                                              Ili te bude noćne ptice,                                                                                                       psi lutalice,                                                                                                                    dok daljinom cvile svi nemiri nadanja u mojim njedrima.

Spavaš li?                                                                                                                                Ili držiš čvrsto ruke one što te u stopu prati,                                                          kao mati!                                                                                                                          One što te gleda očima djeteta,                                                                                    što se raduje maslačku i kiši                                                                                      što te skriva pod skute ljubavi                                                                                      da ne bi pokisli.

Miris samoće

Guši me druže miris samoće,

iskonski smrad večne nam zablude,

čudni proroci lažne blagoće,

za dobra dela mučki nam sude.

Poganog, lažnog,Boga nam nude,

rukama snažno kasape tela,

učmalu svest da nam ne probude,

da ne bi duša javu nam htela.

Boli me druže glupoća ljudska,

čelični jaram sreću nam nudi

stvarnost i nije toliko mrska,

svi spavamo,niko se ne budi.

Dželata strašnog što svima sudi

tiho sledimo,jer mi smo ljudi.

(minijatura

 

 

Lelek

  • Slomljene kosti nedužnih ljudi,
  • životi uzalud proliveni,
  • nesrećni vapaj ljudi me budi,
  • njihova bol sad živi u meni.

Leleke bolne u glavi čujem,

dečiji vrisak dušu mi truje,

kako životu da se radujem,

kada u meni besne oluje,

 

Nebeskom carstvu što pre ja hrlim,

da kleknem pred moćne apostole,

sve ljude na zemlji da zagrlim,

 

da se iskreno oni zavole.

Ja molim Boga i ove noći,

znam srećni dani brzo će doći.

 

autor

Jovica N. Đorđević

Kralj mahale

Ne nisam isti, vreme me truje,

iskustvo ubi dušu mi mladu,

pustoš što osta posle oluje,

preti da ugasi svaku nadu.

Sablasne vatre dušu mi pale,

šta hoću ja samo kad’ bi znale,

moje želje su minorno male,

da postanem kralj svoje mahale.

 

Ne nisam isti, troši me vreme,

deo po deo tone u noći,

na pleća pade još jedno breme,

da hodam pod njim ja neću moći.

Uzalud reči, uzalud hvale,

džaba nade velike i male,

sebično negujem ideale,

da postanem kralj svoje mahale.

 

Ne nisam alav, duša mi prosta,

Nevjansk toranj za sebe ne želim,

hoću sa onim što od me osta,

ranjenu dušu da proveselim.

Sve lepe reči i sve pohvale,

u deo srca lako bi stale,

vračare meni tiho bajale,

da postanem kralj svoje mahale.

 

Al’ vidi čuda samo sam čovek

alavost ljudska buknu u meni,

pa neću skroman da budem dovek,

nek’ pustoš moja sva ozeleni.

Sva zlata sveta oči bi krale,

za moju krunu vile bi znale,

porušio bih sve ideale,

da postanem kralj svoje mahale.

autor

Jovica N. Đorđević