Kajanje

Znala sam da postojiš od kada znam za sebe
I prije nego što to su tvoja ramena zaklonila oblake i planine
I tvoj miris se zauvijek uvukao u moje moždane vijuge
Bio si obećanje, a već si sjećanje

U igri su nam prolazili dani, kao dva djeteta
dovoljni jedno drugom, odani našoj priči bez završetka
jer sva osjećanja još uvijek traju u sjećanju
i svaka riječ ljubavi još uvijek živi, sad kao ubrano cvijeće,
kao opalo voće na stolu za kojim smo dijelili hljeb i dane

Da sam znala da će vrijeme otploviti prije voznog reda
napravila bih vremensku branu, kao što ljudi prave vodene brane
pustila moje ruke da budu vjetrenjače, da nam vrijeme služi kao sluga gospodara
volila bih te više, volila bih te duže, u svakom dahu, ljubavlju čistom
kao zahvalnosti za darove neba, od kojih si ti bio najdraži
moj jedini, moj voljeni, zašto sve prolazi?