NE KIDAJ NITI VEZANE ZA NEBO
Zaspala si noćas u naručju Lune,
sakrila od ljudi izvor svoje rime;
pesma se ne čuje, utihle su strune,
a u duši inje od studene zime.
Ne kopaj tom silom, po pepelu srca,
tvoja suza gasi zadnji grumen žara;
misliš da je živo jer čuješ da kuca,
gde se izgubila iskra Božjeg dara.
Ne kidaj te niti vezane za nebo,
za svakog postoji određeno vreme;
zar je feniks ptici plamen bola treb’o
dok iz vatre rađa najlepše poeme.
Tvoje nežne reči razumeće ljudi,
koji vide dalje od zenice oka;
zato ne zatvaraj te pesničke grudi,
nek’ ti sija duša, svetla i duboka.
Dragana Milenkovic
