SAD IH SE NIKO NE SEĆA
Kao strašila, krive se, zidovi rušne kuće
Mesec protinje pipke, kroz grede na starom tavanu
Još se po malo naziru, pleva i suvo pruće
I žuta zemlja, stoletna, stucana kao u avanu…
Na vlažnom zidu letva, sa deset krivih eksera
Na jednom radnički kačket i štap od grane cera
Na drugom, tkanica, torba, masna i poderana
Preko nje žičana drška i fitilj od fenjera…
Na drugom zidu pauci, ispleli zavesu belu
Ispod nje sva u prašini, visi slika s venčanja
Umilno, baba se smeje u mladenačkom velu
Sa fotofrafije, koja, propala, viri iz rama.
Na slici crno beloj, sivilo prekrilo lica
Samo su malo, roze, ostale babine usne
Od svečanog odela, jedva se nazire skica
Dedini brkovi crni i veđe debele, guste…
Deda pod ruku drži mladu i bujnu snašu
Venac joj krasi čelo i kosu ispletenu
Ona je nana, majka, za familiju našu
Nosila na sebi, kuću, odavno napuštenu.
Duga haljina, bela, čednost je njenu krila
Deda joj beše ljubav još iz detinjstva rana
S njim gnezdo puno ptića u siromaštvu svila
I celog veka bila deci i kući brana…
Sad ih se niko ne seća, potomci žive daleko
Sliku će odneti vetar, u kovrag jednoga dana
Možda će zaraslim putem kad prođe slučajno neko
Videti prošlost kuće na crti nebeskog dlana…
Ljiljana Tamburić
