Književni portali

Sve

Što sam želeo od tebe čuti, i što ne želiš izreći

ikada

pročitam u tvojim pesmama,
sve tajne šifre

koje upućuješ, na opšta mesta

da se pročitaju od mnoštva

da se utope u buci tuđih misli i emocija

i da niko, i nikada ne razazna

Tajni kod, pod kojim poruke šalješ

sa šifarnikom

tvoj sam preuzeo, prvoga dana.

Dala si mi ga svesno

spontano.

Na prvom susretu,  dala si mi mapu svoje duše

Mape uma, ni kod sebe ne razaznajem

njih čuvam na hebrejskom,

znacima Kabale obeležavam mesta na koja idem

tako da mnogi

skrenu

sa puta, nadajući se da

razumeju

gde se nalazi mesto našeg sledećeg susreta

dok smo mi oduvek, jedno u drugom

samo, dok otvaramo sefirote, stvaramo zaglušujuću buku

koji drugi razumeju kao poeziju

koju pišemo, jedno za drugo

na književnim portalima.

Damin gambit

Sada, pošto si u centru

crno belih polja, mogućnosti

na ponuđenu žrtvu, pijuna da primim

ne mogu.

Ponuđenog konjanika, čuvara ili tvrđavu

bez emocija

čisto kao trampu, čisto da se vidi

da imam i ponešto mogu

da je puno figura u igri

i da svi zauzimaju svoje mesto

dok lagano, padaju jedna za drugom

do samog kraja…

Tako sam oduvek započinjao partiju šaha

nudeći Damin gambit kao prečicu…

Čitav vek to više nije moderno

mada, figure i dalje doprinose igri

po prethodno, utvrđenom im rasporedu.

Mate “Istrajnost na ispravnom putu, donosi radost” Ji Đing (kineska knjiga mudrosti kroz promene-citiran jedan heksagram)

Kratke priče iz života

O istrajnosti

Kao dečak, voleo sam odlaziti na pecanje sa komšijom Janijem (mnogo starijim od sebe), na Tamiš. Ostajali smo na obali reke do kasnih večernjih sati i moja upornost, čak i insistiranje, da se odlazi na pecanje, Janiju je imponovala.

Nismo ulovili ništa, najčešće. Ali to zurenje u mirnu površinu mutne vode, to iščekivanje da se nešto dogodi, a nije se dešavalo gotovo ništa (osim povremenog fijuka koji je proizvodio štap dok smo iznova i iznova zabacivali udice sa različitim mamcima i velikim plovkom od plute) tek, tišina i teška vojvođanska žega koja dolazi sa žitnih polja, bez ijednog stabla kilometrima naokolo, bez ijednog hlada sa salaša, činili su da smo se na kraju dana osećali kao srdele na vrelom Suncu, ali iznutra nekako duboki i mirni.

Tako smo danima, uporno, mesecima čak, dolazili po ništa, moj prijatelj Jani i ja. On kao zaljubljenik u pecanje (kasnije sam shvatio da je voleo tišinu koju smo samo nas dvojica mogli remetiti (a nismo), i barski predeo uz Tamiš, gde se ovaj izlivao u ravnici praveći živopisne barske oaze), a ja kao pravi zaljubljenik zurenja u plovak.

Zapravo, moja istrajnost je trajala sve dok se Janijeva Jawa, od 350 kubika, nije pokvarila iz čistog mira, na sred atara. Gurali smo je kilometrima do kuće, uz sve pecaroški pribor u rukama. Ovaj poduhvat me potpuno fizički slomio (imao sam sedam godina), pa i psihički. Nisam više nikada otišao na pecanje. Ne pecam ni danas, smatram da je to gubitak vremena, i dok ovo pišem, uviđam da sam sve vreme činio grešku, nisam razumeo prvu lekciju iz Zen Budizma, onu o istrajnosti…., ako život od vas traži da zurite, vi zurite; ako život od vas traži da gurate, gurajte (pa makar to bila i Jawa od dvesta kilograma, nasred vojvođanske ravnice).

Gurati dalje, to vam je Zen.

O ispravnosti

Kao i za sve, za pisanje vam je potrebna motivacija. Biti samoinspirisan je na granici samoobmane jer, vi kreirate svet u kom ste bili sami, za čitaoce kojih nema (ili ima, svejedno) dakle, za sebe (a onda to čitate nebrojeno puta, odmeravajući težinu svega napisanog). Pisanje vam je samotan posao. Ponekad, dok prebiram po mislima, u sebi, zaključim da je večno u ljudskom životu samo sećanje, pa i ono dok ga prvobitna iskra događaja održava živim…

Elem, pojam ispravnosti me muči i dalje, bez obzira na minule godine, nisam više siguran šta je sve ispravno a šta ne. Ne možete nekom zabranjivati izražavanje Sebe (Selbst-po Jungu), to činiti, nije svestan čin a nije ni civilizacijski (mislim kao tekovina razvoja ljudske vrste) opet, ne možete dozvoliti ni manifestaciju negativnosti ili zla, to bi tek bilo antisvesno i anticivilizacijski. Izjeda me ovaj rat koji se vodi između Rusa i Ukrajinaca, na ukrajinskoj teritoriji (sada) a u ime rusa (koji tu žive od vajkada), pa ti budi pametan šta je  ispravno?! Rat kao patnja i stradanje, pa još i preispitivanje ispravnosti….. Zaključak je da je sve pogrešno. Toliko, da i priroda pati, pate biljke, pati i sama planeta Zemlja zbog prolivene ljudske krvi… Mekdonalds je na strani pacifizma, demonstrativno napuštaju Rusiju (čemu su se izuzetno obradovale ruske krave, jer prestaje njihovo dalje desetkovanje zbog prehrambenih potreba proždrljivih rusa…), Sirbistan bi najradije, napustio sam sebe. Samo, gde otići? Srbija je ostrvo na mapi Evrope, i sve više razmišljam o tome da li je ova zemlja kopno spasa ili nas je snašao strašni usud gubavaca sa ostrva Spinaloga… Biti učesnik ili dezertirati iz sopstvenog života, pitanje je sad?

Nema ispravnog stradanja, ljudske patnje, patnje uopšte….Sve je to velika podvala u ime kodeksa. Ljudima vladaju kodeksi, fine strune matrice u kojoj se nalazimo. Da, ljudski rod je počeo živeti sve više u matrixu, takva nam je priroda, tome naginjemo, da služimo. Setih se izjave Milorada Pavića, jednom prigodom: “Odnose se prema nama kao prema služinčadi”. Sluga je koliko-toliko slobodno biće, dobija nadoknadu (možda simboličnu, ali je dobija) dok služinče u potpunosti zavisi od gazde (ili gospodara) i najčešće je to maloletno lice, dete. Sad, doživeti sebe kao roba, služinče ili slugu, a tek kao ravnopravnog i prijatelja, ostaje stvar lične percepcije života i sveta u kom se nalazimo, živeći naše Sebe (u meri u kojoj nam svaka od kategorija dozvoljava)

Slobodna volja je pojam koji svako od nas može “sasvim slobodno” i po sopstvenom nahođenju, da tumači. Šta je ispravan izbor u odabiru sopstvene uloge u životu, ni do danas mi nije jasno. Znam samo da vas niži egzistencijalni status lišava odgovornosti za sudbinu Sveta, pa i za ličnu jer, ionako nemate uticaja na događaje u kojima ste se obreli. Čak i da jeste, teško je ostati “ispravan”, ma šta to zapravo značilo.

Teško je razumeti elementarnu doktrinu Zena……..

O putu

O stranputicama pisati

čini mi se trenutno ispravnije

jer, o putu ne znam gotovo ništa.

Na stranputice nailazim, celi ljudski vek

kažu da sam za to talentovan,

da u tome brzo napredujem, mada

od poznanja, ne primih do sada, išta

pitam se

pitam

kako li je neznalicama, tek?

Zen kaže da nema glupih pitanja, samo glupih odgovora.

O donosu ili prinosu

Brodovi sa ukrajinskim žitom, neće isploviti iz Crnomorskih luka (koje su preostale)… Proklijaće na brodovima.

Kažu da, ako se čovek ne razvija, neumitno propada.Tako je i sa državama.

Da bi ste požnjeli, morate prvo zasejati. Svako žanje plodove svoje setve. Osim ako…..

Ako vas je dvoje i o meni zborite, ja sam među vama, kaže Isus. Neki će svesno, podeliti svoju ličnost da bi bili privilegovani. Tu je početak hermetizma…

Oni koji nisu dobili ništa, ne moraju ništa ni dati. Oni koji su dobili mnogo, moraju uzvratiti višestruko, kaže se u Novom Zavetu. Pogrešno tumačenje izrečenog, vodi u nove revolucije.

Zen ne prepoznaje ništa od prethodno napisanog…., takav vam je Zen.

O radosti

Blago gladnima i siromašnima, duhom će biti nahranjeni-govorio je Isus Nazarećanin.

Živim za taj trenutak.

Histerezis

A

Ako sam i počeo pisati, bilo je to u trenucima preosetljivosti
duše
tela
držim da je to bilo povezano sa statusom hormona, odrastanja.
Nastavljao sam i dalje…,sa pisanjem.
Za to nisam imao opravdanje u poremećaju biohemije.
Shvatio sam, vremenom mehanizam
nedostatak potrebne hemije nadomeštao sam…, izvana.
Zato sam postao hemičar. Radim u laboratoriji.
Zapravo sam hteo postati alhemičar i raditi u duši.
Ovih dana uviđam, da ni hemija, ni laboratorija
niti alhemija
a ni duša
ne utiču na nas do te mere kao,
Poremećaj.
Zato misli postaju isprekidane i nepovezane, a sa njima u vezi i tekstovi,
kao testament nekog
ko bi pred kraj životnog puta
najradije zadržao za sebe sve. Čak i nakon smrti
kako ne bi ostao,
prazan i sam u tuđim realnostima,
koje doživljava teško kao najtežu bolest…

Zato je za kraj važno izazvati, u svetu, nešto veliko (po mogućstvu nešto strašno), i tako napraviti:
Trajni Poremećaj.

B

Biram najkraću formu
kada prenosim poruku (tada progovorim o onome “što jeste i što mora biti”)
Zamrsim čvor, Histerezisnu petlju događaja
kojih je puno, previše za dan i previše za život,
Ipak
moram se odlučiti za najvažnije?!
Otuda čvorovi
na potki
koja je tkanje na kom plivaju misli
neusidrene emocije
u zajedničkom vremenu
da bi se sreli u beskonačnosti, tamo gde se paralelizmi presecaju, zamišljeno
Od toga gradim događaje
u kojima se ponajmanje, prepoznaju čvorišta,
samo neprekinuti uticaj histerezisa,
koga uzrokuju nasumični, spoljni
Trajni Poremećaji.

C

Citiram samo mudrace, one koji su obeležili epohe

iznedrili civilizaciju

U opšte priče, uopšte ne verujem.

One ne nose naravoučenje.

Ona skorašnja uopštena, o pacovu, koji je sateran u ćošak

posebno me brine, pošto

ima poruku

ima i naravoučenje.

U oglasima na internetu, u dnevnoj štampi

tražim mačku,

koja će sa problemom pacova izaći na kraj, rešiti sveopšti CODEX….

Boja mačke nije važna, važno je da lovi miševe,

kaže Lao Ce.

D

Dan

kao i ostali dani, počeće uobičajenim izlaskom Sunca na Istoku

to je ono, čega ćemo se sećati u velikoj riznici sećanja

Akaši.

E

Epikur

nije mi bio prijatelj, nisam ni ja njemu

Svidela mi se ideja o uživanju

i vrlini

Njemu se kod mene, nije svidelo ništa.

Previše vremena provodim za računarom

premalo u prirodi

previše se bavim prolaznim

premalo večnošću….

Razdoru je doprinelo dvomilenijsko,

moje odsustvo od tema

o kojima nikada nismo imali priliku raspravljali.

F

Fragmentacija ličnosti se događa kod duševno obolelih

Pretpostavljam,

duša želi da ubrzano, preuzme što više iskustava iz fizičkog sveta?

Ili je naprosto, dispečer za razvrstavanje prioriteta događaja

otišao na piš pauzu

i nije se vratio

Svratio na kafu sa starom poznanicom iz srednje škole

zbog sopstvenog stida usled, sopstvenog zatvaranja očiju

pred njenom, osebujnom seksualnosti (grudi su joj neprimereno porasle nakon trudnoće)

Pretpostavljam,

fragmentacija duše, ako se desi

povratak dispečera

ništa ne bi promenio u životu jednog ludaka?

G

Gerber

cvet

nosač, kao mašinska konstrukcija

greda

tačka (svi pričaju o tački G, zašto ne i o E?)

Ako ste Gerber i koristite samo inicijale svoga imena

možete postati dnevno aktuelni

čak i slavni

samo

zbog početnog slova svoga imena, G.

MEZZO

Dok ti pišem, slušam jazz

Slušam i tvoje otkucaje srca

Kao najviše tonove u lagi

kapi vode

koje padaju na tlo

Tako se razbuđujem od misli

usnulog dana

i snih večeri, punih zagrljaja

u nekom drugom rasporedu vremena

Darovanih nekoj drugoj

Celini.

Vodi me kući, kažeš

Gde je to, pitam

Unutra, vodi me unutra

kažeš.

Danom u dan, tako…

Gde su dani minule godine

i prostori

zasuti laticama koje mirišu

na čežnju za tobom….

Kauzal

Nije ovo moja galaksija
Niti je ovo željeni Svemir
Neko se pritajeno uvukao u naše živote, moj
Ta nit seže sve od prapočetka
Ni mač Aleksandra Makedonskog ne može razrešiti ovaj čvor
a time bi bila osvojena istočna carstva, jedan neistraženi svet
Ovo je najljuće čvorište univerzalne niti
Tamo gde se život i večnost susreću
Mesto, gde će život od večnosti biti zauvek razdvojen.

Nemim pogledom koji se prostire kroz vreme
pratim taj proces.

 

Nemi mimohod

U nemom mimohodu
prošli smo mi nekoliko puta.
I nema se šta zameriti našem rodu
jer, anđele na grudi prigrlismo
dok najmračniji od njih, tu odavno spava.

Mirise udisasmo tela zadihanih
svako u svom katarzičnom svodu
tela smo osećali samo tuđa,
uvek nemi, uvek u mimohodu.

Kada je došao trenutak sažimanja
ničega više bilo nije.
Niti mirisa, niti sećanja
tek pregršt sumnji i pokajanja,
jednom rodu u njegovom nemom mimohodu.

 

Anima Mundi

Kad poslednji udah ispuni moje grudi
želeo bih da me zagrli ONA, nikako Lilit.
To bi značilo da sve naše ljubavi, nisu bile skrivene mržnje
zbog rana koje nosimo od trenutka svoga nastajanja
a kog’ pamti i kosmička prašina.
Tada bih znao da svaki dati mi poljubac, nije bio smrtni ujed
a milovanje, kidanje mesa u međusobnoj agoniji.
Čekao bih zatim, da uplovimo u mirne vode Akaše
nikako u sumporne vode Stiksa,
čija bi isparenja samo pojačala halucinaciju izazvanu životom;

U ovoj, čudnoj zemlji.
U ova, čudna vremena.
Želeo bih da me za kraj, zagrli samo ONA .

 

MIMEZIS

Onakva, kakva bi trebala da budeš

Zamišljam te

To jesi ti

Osećam

Festival cvetanja trešnje u Japanu

Hladne ulice megapolisa

Huk Nijagarinih vodopada

Slike prate događaje, iznutra gradim celinu

U odrazu lika dok sebe gledam

tebe vidim.

Prisećam se odavno zapisanih misli:

„početak i kraj, istovremeno…“

Svaki naš tren je novi kosmički početak

Kroz tebe, kraj ne postoji

Spojeni, smislu pridodajemo uvećanje.

O bitku

Čitam Kjerkegora, “Dnevnik zavodnika”

filosofske besmislice.

Podići nagon na nivo umetničkog, pod okriljem samosvesti?

Čitam i svoje dnevnike, kroz slike.

Tu mi smisao izmiče, takođe.

Kritikujući ljudsko u sebi, ipak

izlazim iz bitka.

Čitam i tuđe pesme

kao svoje,

sve prekinute niti

života.

Osećam,

kako je svako od nas

samo na čas,

zaledio

tok

svom zemaljskom prisustvu.