Odavno vec

Odavno već

Ne uzdam se u bogove
koji po zemlji hodaju
ne verujem u molitve
koje se po inerciji pevaju

Ne tražim ništa
ne čekam nikoga
sve moje sa mnom je
u duši mi stanuje

Sa mnom vrletima života
putuje, pati i pada
teškom se mukom uzdiže
i klecavim nogama hoda

Ništa više od života
ne očekujem
iako se još uvek nadam
da parče sreće i za mene
negde se seče

Ne verujem da bolje moglo je
da moglo je, bilo bi
ne verujem u bajke baš svako veče
ponekad te i bajka, prečesto sanjana, oštricom svojom poseče

Još samo u čoveka verujem
retkog i svima čudnog
od nepravde bolesnog
ali srca velikog
i mozga budnog

Takve samo u bespućima srećem
tamo gde sjaja nema ni zlata
tamo gde životima samo
još ljubav barata
tamo moj je put
tamo moja su vrata

Ne uzdam se u bogove
koji po zemlji hodaju
odavno već
ne čujem reči
koje bi da me obmanjuju

Očima samo verujem
tamo gde sebe vidim
onakvu, kakvoj bih
zauvek da se radujem.

Trag

Trag
Nevidljiva crta
Sa dva kraja
Ne vidis trag
Ne osecas
Ne mislis o njemu
Ne treba ti
A svud je po tebi
Obelezen si njime
I onda svane dan
Kad ostaneš
Na svetu sam
Ozivi trag
Vrati se secanje
Bol na vrata zakuca
Nece trag iz srca
Osetis miris
Gusi te ponos
Boli te sunce
Izdaje srce
I jaca taj trag
Nekad nebitan
Sada bolno drag
Jedino sto imas
Jedino sto si
Mogao da das
Nisi ni znao
Da ona ostavlja
Trag
Beskrajno dubok
Previse jak
Mirisom te mami
Zivog coveka
Sahrani
Trag.

СНОВИ -Здравка Пап

Док снови плове
И казаљка на сату жури
Ти си на пола пута до мене

И саветујеш ми да се уозбиљим
И престанем да сањам и маштам
И загрлим истину која ме нервира

Снови се жале на машту
И не желе да стоје у месту
И никад не дочекају срећу

Нећу престати да маштам
И сновима излечим душу
У којој је твоја слика

ПЕСМА МЕСЕЦА НОВЕМБРА 2024..

Песма месеца новембра по избору Љиљане Тамбурић је песма Александра Недовића САН СТАРОГ АЛАСА

САН СТАРОГ АЛАСА

Неуморно време брзо пролази,
Промичу ми дани као трептаји.
У неповрат живот тихо одлази,
Тужном крају, злу ил’ рају, потаји.

Једном ћу да кренем, да се отиснем,
У дрвеној шајци стазом немира.
Да ревир у души веслом потиснем,
На пучину мора, душу свемира.

Судбини у поход ћу запловити,
Једрењаци бели ће ми трубити.
Као обешењак ћу забродити,
Свитањима лепе жене љубити.

До паса ћу густу браду пуштати
И на пруге мајцу плаву носити.
Са лађама царским свуд ћу лутати
И уместо туге срећу просити.

Ко славни Магелан док откривам свет,
Са палубе често замишљаћу њу.
Пратиће ме верних албатроса лет
И најлепше звезде, ко у једном сну.

Носићу и шешир, очев, сламени,
Док браздим са сидром страшне таласе.
Да дрхтаво море спокој замени
И смири морнаре, моје аласе…

У плавој даљини наћи ћу свој мир,
У маленој чарди покрај обале.
Па ту у тишини нек ме узме вир,
Крај животног друга, шајке пропале.

Старим Апатинцем реком лађарим,
Грабим прилику, сваког новог јутра.
Док надиру седе ја још сањарим,
Говорим у сну да одлазим сутра.

Неуморно време руши надања,
Живот као галеб журно пролети.
Касно је за жеље, пуста маштања,
Збогом океани, снови проклети.

Александар Недовић

ŽOZA SBEĆA

Desilo se godine prošloga veka
kada je dete tražilo drugo
kada je čovek tražio čoveka
kada je drvo tražilo vodu
Mlado je htelo srećno da se igra
stariji da grade kuću od pruća
biljka je slutila da koren truli
voda mutno potekla izvoru.
Nešto se zbilo lutajućim nebom
nešto se krilo u beskrajnoj šumi
imalo je snagu koja cepa vazduh
nešto je palo kriknuvši crveno
Proleća sivog svirepog doba
upaljena je sveća za pokoj suza
ali još teku i nema im kraja
one su reka sa uzvodnim tokom
Desilo se godine prošloga veka
kada je dete tražilo drugo
kada je čovek tražio ženu
a smrt im ušla besno u srca.

ДА ЈЕ ОВО ЈУЧЕ -Здравка Пап

Да је ово јуче
Убрала бих снове
И сањала нове

Да је ово јуче
Горела би туга
И плакала душа

Да је ово јуче
Украла бих наду
И делила по свету

Да је ово јуче
У протесту интереса
Падала би киша..

Biram

Biram

U eri imanja svega
grabeži i otimačine
ličnog i opšteg bezobrazluka
začinjenog sa bezbroj
sladunjavih reči,
ja sirotinju biram

Biram da nemam
sve što otimaju mnogi
jedni od drugih
pod velom nekakvih prava
biram pravo da biram

Sirotinju biram
za život malo mi treba
za sreću još i manje
ne treba mi ničije oteto imanje
ne treba mi škola bez znanja
ne trebaju mi ljudi bez obraza
ne treba mi da se stidim
rodjenog odraza

Sirotinju biram
da najbogatija budem
bez balskih haljina
zbog kojih se rebra lome
biram da imam gde
i da imam kome

Sirotinju biram
ne trebaju mi zvanja i titule
niti oko mene zveri pomahnitale
biram i gladna da budem radije
no da dušu poklanjam djavolu

Biram
da nemam sve za čim se gine
osim ako tome čovek nije ime
osim ako to nešto
ljubavlju i slobodom ne okiti me

Sirotinju biram
da u njoj bogato i srećno živim
daleko negde, sa šumskim zverima
da golim rukama zemlju kopam

Biram
Da mirno usnim i mirno se budim
da u prolazu,
slučajno drago biće poljubim
život i ceo svet svoj
privijem na grudi

Sirotinju biram
eto vam dvori, zlato i svila
eto vam šminka i veštačka krila
taj svet poznajem
taj svet ne volim
tamo sužanj sam bila

Biram da san živim
da život ne bih do veka snila.

САН – Миљана Димитрић

САН

Ех, моје сунце драго
Очи моје миле, уснила сам санак
Да ме пољубци у зору буде.

А у зору тихи глас ми збори
Пољубци су твоји вечни
Да ли ће им доћи крај?
Вечној љубави блистави је сјај.
Настави са читањем “САН – Миљана Димитрић”

Kažeš

Kažeš

Na zemlju je pao težak mrak
ni trag sunca
ni jedan jedini zrak
zavladalo crnilo
boleština vlada
ubijena je nada
svakog mrzi svak

ma čuješ li ti sebe
budaletino blentava
ili ti je glava isprana

Kažeš

preživeće samo snalažljiv i jak
pa sve i da je tako čak
gde ti tu sebe vidiš
kad si kao puzavica
mlohav i mlak
dal’ misliš da po tebi ravnja se svak

jesi li ti ikada čoveka sreo
il’ misliš da svet je samo amebe deo

Kažeš

trebalo bi gledati samo sebe
a zaboravljaš il’ ne znaš
da život je kratko ćebe
ne možeš pod njega stati ceo
uvek viri neki deo

Kažeš

ne budi luda
ne voli te niko
razumem te, ti si ne voleći
na nevoljenje sviko
i važan ti nije niko

A sad počuj i ti mene
meni je hladno čak i ako tvoje kameno srce zebe
briga me za pravila i savete tvoje
čuh ti svaku reč

Kažem

ćuti ako reči ti nisu lek
ako ne znaš i ne umeš
plač i smeh istovremeni da razumeš

Kažem

crnilo je svako za neko vreme
mrak kao testo gust
nije mi gušt

Kažem

nastavi put ka svojoj rupi
tamo te čeka mrak i očaj ljuti
a mene pusti
mrak će razgnuti ovi prsti

pesmom ću zoru izazvati
zora će nova sunce da vrati
lišće će sa mnom zapevati

kiša će tugu svu sprati
i ja ću zaigrati
bolesnog prigrliti

Kažem

u meni tog straha nema
koji bi životu bio zamena.

Svetlana Tadić

СКАДАРСКА Александар Недовић

 

Ноћима плаче небо над Београдом,
Тмина је, лампе чкиље, једва сијају.
Царује пуста поноћ душом балканском,
У сенци модрих звезда лутам Скадарском.

Посматрам људе кроз прозоре времена,
Кафане ко музеји тајне чувају.
Под сваким кровом нека прича скривена,
У свакој чаши ехо твога имена.

Самотно срце тражи спас од лудила,
У грозду лажне среће, вину руменом.
Знам да је грешка, да би ме осудила,
Али на овај дан си ме пољубила.

У свакој песми слово да ме растужи,
Стих или тужна строфа, безброј сећања.
И виолина жели да ме оптужи,
Па сипа со на рану, бол да продужи.

Победник, свитање и укус пораза,
Сломљеном срцу зора гаси надања.
Милује киша сваку бору образа,
У бари видим странца тмурног одраза.

Јутро и ушће река испод тврђаве,
На месту наше клупе, храст је посађен.
Иницијали, срце, даске пропале,
Уједом времена, прошлост су постале.

Александар Недовић