SONET 66. – Šekspir

Pre ravno 410 godina Šekspir je napisao Sonet 66.Da ne znamo ovo, vecina bi verovatno pomislila da nam je savremenik.Čitajte ljudi, ne počinje ni svet, ni život od nas…🤗😥

Yморном од свега у смрт ми се жури,
Јер видех заслужног како бедно проси,
И ниткова што богато се кинђури,
И оданост како понижења сноси,

И златна одличја о погрешном врату
И савршенство у блатном бешчашћу,
И девице силом предате разврату
И снагу страћену неспособном влашћу,

И уметност којој моћник узде ставља
И злочинце како владају добротом,
И мрачњаштво како мудрошћу управља,

И како искреност бркају с простотом:
Скрхан, спокојној смрти ћу се дати.
Од ње ме тек љубав може сачувати.

Dom

Dugo koračam po napuštenom dvorištu
zemlja se odvikla od ljudskih koraka
zidovi u senke pobegli
vapi tišina iz napuštene kuće
potok moj presušio
samo kameni trag me dočekuje
parče neba zagrlilo šumu
u kojoj sam rasla
rika neke zverke me budi
iz daleke prošlosti u trenutak sadašnji vraća
čudno,
ne bojim se
i ta zver je moja
i ona je napuštena
divljini ostavljena
a ne živi li i u meni zver
nimalo od te nepoznate, manja
ne bojim se
ja bih da je sretnem rado
baš kao što sretosmo se
nekada davno
da joj ispričam koliko sam se tada bojala
kako su me otrgi i u neki drugi, bolji za njih svet, odveli
kako sam tek tamo zverinjak strašni otkrila
kako me je ta pitomina bolela
kako sam po ravnici noge lomila
naivno i čisto ljude volela,
verovala
O, bože, kako je divlja zver pitoma i mala
naspram ljudi koje sam tamo upoznala
staze mi u trnje urasle
kuća sama, gleda me i prepoznaje
prozorsko mi okno namiguje
i dimnjak se smeška
zna, vratiću se nije u pitanju nikakva greška
i šljiva moja crvena
I kruška zlatna, glinena
I kazan stari kraj bunara
sećanje dušu na postavu para
I basamak podrumski kameni što pečat mi na čelu davno nacrta
ta rupica u čeonoj kosti mala
celog me života žigala
vrati se kući
sramežno zvala
I evo me pola veka kasnije
dugo kraj plota koračam
izvaljenu tarabu tražim
žbunom sakrivenu
U dečju tajnu uvijenu
kroz nju sam se provlačil a, u šetnje po mesečini
bežala
ne znajući da idem u susret zverki koja je režala,
ne znajući da otkunuće mi parče srca i duše
da ožiljak nosiću kroz život ceo
da u divljini ostaće zauvek mene najbolji deo.

Greh

Nemoj…

Ne peri svoju savest tudjom dušom, greh je..

Gledah te svojim očima..slušah svojim ušima..

Ne trudi se da me ubedjujes

Ne trudi se o duši da zboriš, kad u svakoj rečenici dabogda ti se krije

Uzalud ti je sav trud i muka, uzalud bese moja pružena ruka

Dok djavola ljubis, Boga u usta ne uzimaj, istim te Bogom molim

Mišljah, verovah ti jednom da umes, da voliš

Sad vidim da sve je bilo farsa, predstava dobro smišljena u kojoj ti si
I reditelj i glavna uloga.

Samo me mimoidji, produži dalje
Ničega vise tu za tebe nema

Ne peri svoju savest tudjom dusom, greh je

Samo ti o oholosti i samoljublju ne govori
Najbolji su to prijatelji tvoji.

Kažeš

Kažeš

Na zemlju je pao težak mrak
ni trag sunca
ni jedan jedini zrak
zavladalo crnilo
boleština vlada
ubijena je nada
svakog mrzi svak

ma čuješ li ti sebe
budaletino blentava
ili ti je glava isprana

Kažeš

preživeće samo snalažljiv i jak
pa sve i da je tako čak
gde ti tu sebe vidiš
kad si kao puzavica
mlohav i mlak
dal’ misliš da po tebi ravnja se svak

jesi li ti ikada čoveka sreo
il’ misliš da svet je samo amebe deo

Kažeš

trebalo bi gledati samo sebe
a zaboravljaš il’ ne znaš
da život je kratko ćebe
ne možeš pod njega stati ceo
uvek viri neki deo

Kažeš

ne budi luda
ne voli te niko
razumem te, ti si ne voleći
na nevoljenje sviko
i važan ti nije niko

A sad počuj i ti mene
meni je hladno čak i ako tvoje kameno srce zebe
briga me za pravila i savete tvoje
čuh ti svaku reč

Kažem

ćuti ako reči ti nisu lek
ako ne znaš i ne umeš
plač i smeh istovremeni da razumeš

Kažem

crnilo je svako za neko vreme
mrak kao testo gust
nije mi gušt

Kažem

nastavi put ka svojoj rupi
tamo te čeka mrak i očaj ljuti
a mene pusti
mrak će razgnuti ovi prsti

pesmom ću zoru izazvati
zora će nova sunce da vrati
lišće će sa mnom zapevati

kiša će tugu svu sprati
i ja ću zaigrati
bolesnog prigrliti

Kažem

u meni tog straha nema
koji bi životu bio zamena.

Svetlana Tadić

Kojom gorom

Kojom gorom
Kojim putem
Kojom stazom
I bogazom
Koji oblak kišu nosi
Koja voda požar gasi
Eh živote, drug mi nisi
Otrovaše dušu misli
Otima se
I batrga
Svaka noć k’o vek duga
Zora svaka srce rani
Svi su dani odbrojani
Inat gruva
Pute traži
Nema bolji
Nema draži
Život izvor stari pije
Žila vratna jako bije
U šumarku mašte moje
Siluete naše stoje
Ne boji se srce moje
Medj rebrima
Reči škripe
I kroz zene reka gruva
Sve videla
Sve sam čula
Usudih se da verujem
Zaradih da tugujem
Neću pasti ne plaši se
Kroz život se hrabro gazi
Bogu dušu
Tebi želju
Živi, snevaj
Nikad nećeš da razumeš
Nisu ovo tvoje staze
Nikad nećeš ni da umeš
Kojom gorom
Kojom stazom
Zvezdo, sestro
Oj meseče, brate mili,
Vi ste vazda tuda bili
Svedoci ste moga muka
Čuvajte mi
Tajnu staru
I molitvu na oltaru.

Miholjska

Kao prkosno, miholjsko sunce pred zimu
useljavaš mi se u misli
rastapaš brigu, strah i nedoumice
osmeh mi vraćaš na lice
Kao blagi miholjski dan
se voliš
blistaš i greješ
strahove ubijaš
nevremenu ne daš da se u duši razbukta
ruka ti milujući mi obraze
iz srca trnje vadi
ono negdašnje
što mišljah da sam prebolela, zaboravila
a uvek je živa ta rana bila
dok u rani sumrak
lagano dan uplovljava
slika mi tvojih prepuna glava
na njima osmehom mi mašeš
tišinom me ogrćeš
danak sudbini plaćam
Miholjdan jedan vraćam
i čekam nemoguće
da ugasi boli ove
da oživi mi srce umiruće
i znam da čuješ mi misli
i znam da ti još tečem kroz vene
zaboravi se jednom sve
ali ne i ja tebe
ali ne i ti mene
svaki će nam Miholjdan
biti kao dan poslednji
u kojem samo jedna želja nam živi
još dan jedan
još osmeh jedan
pa više ne mora da se živi.

Suton

U suton jesenjeg dana
Kad misao ostane sama
Kad u crveno polje sna
Zakoračiš

Kad jutarnju želju
Poželiš da vratiš
Sabiraš sate i minute
Kad reči žele
Samo da ćute

Umorne oči
Mesec potraže
Da sa njim
Tajnu podele

I zalazeće sunce
Pogledom zagrle
U sumrak pitomog
Jesenjeg dana
Koraci lišćem zašušte

Zaspanku tihu
Vetar zapeva
Vreme je da se putuje
Vreme je da se sneva

Osmehom nežnim
Noći namigni
Zvezdama mahni
Nehajno

Nekom se nadaj
Potajno
U suton jesenjeg dana
Duša ne može
Biti sama.

Svetlana Tadić

Čekanje

Možda

Kad život zarobiš čekanjem
vreme više ne postoji
umorno ti srce
prolazeće dane broji

Kad život zarobiš čekanjem
od sebe skrivaš nadu poslednju
da je ne urekneš

Kad život zarobiš čekanjem
nižeš želje i snove
tražiš uporno čarolije nove
da zaborav pobediš
da čekanje ne ozlediš

Kad život zarobiš čekanjem
čekanje ti svetinja postane
ako predugo ono potraje
možda imaćeš sreće,
možda zaboravićeš
šta si čekao
možda, napokon,
više te čekanje boleti neće.
Svetlana Tadić

Ja život slavim

Ja život slavim danas
u vremenu prečestih umiranja
ne dam da crnilo smrti prevlada
ne dam da ičija duša strada
i nemam svećice i lampice
i nemam vesele drugarice
tiho i mirno Gospodu se zahvaljujem što neke ljude poznajem
što s njima i u njima trajem
I milion razloga za patnju imam
i milijarde tudjih nesreća znam
i rado bih zaplakala
deo života svog najmilijima dala
još malo ih sačuvala
al’ i takva eto,
ja danas život slavim
iako dani crveni sve više postaju plavi
iako se crnilo i meni u očima zaglavi
ali ne,
danas ne
danas je neko tužan zbog mene i meni zapevao
danas mi delić svoje duše dao
nije vagao, nije smišljao
jednostavno je zapevao
onako kako se peva proleću
u kolevci detetu
grunule su suze radosnice, rasterale setu
u vremenu umiranja
ja sam se ponovo rodila
ustreptala, proletela
a ne rekoh mu ni hvala
ul’ možda jesam
stvarno ne bih znala
ali ovaj dan, ovaj sat,
ma tren ovaj
za sva blaga sveta ne bih dala
hodam ulicama, lebdim
I ponavljam naglas
Gospode, na njemu ti hvala.
Svetlana Tadić