SONET 66. – Šekspir

Pre ravno 410 godina Šekspir je napisao Sonet 66.Da ne znamo ovo, vecina bi verovatno pomislila da nam je savremenik.Čitajte ljudi, ne počinje ni svet, ni život od nas…🤗😥

Yморном од свега у смрт ми се жури,
Јер видех заслужног како бедно проси,
И ниткова што богато се кинђури,
И оданост како понижења сноси,

И златна одличја о погрешном врату
И савршенство у блатном бешчашћу,
И девице силом предате разврату
И снагу страћену неспособном влашћу,

И уметност којој моћник узде ставља
И злочинце како владају добротом,
И мрачњаштво како мудрошћу управља,

И како искреност бркају с простотом:
Скрхан, спокојној смрти ћу се дати.
Од ње ме тек љубав може сачувати.

RAJSKA RUŽA

Noćas je mesec bio zlatno – žut,
jedna Ljiljana snom mi hodila;
mesečnom ona je brodila,
zlatni mi fenjer osvetljav`o put,

Oči joj krupne, najlepši badem,
u bašti anđela ja cvet nađoh;
da l` grešan li sam što tuda zađoh,
noćas nebesku lepotu kradem.

Na zdencu gde se anđeli kupe,
u ponoć, kad počne, vika, cika;
kupaju s` vile, to je prilika,
ukrašću njene haljine skupe.

O kakav prizor za oči stare,
takve lepote za vek ne vide;
nevine puti ničeg se ne stide,
žene anđeli za njih ne mare.

Naga će morat sa mnom da pođe,
rukama ću ogrnut je mojim;
doći će zora, sunca se bojim,
u moje dvore sa mnom da dođe.

Onda će noći bit pune žara,
kraj mene biće kad zora sviće;
dovedoh sebi najdraže biće,
izvedoh Ljiljanu iz košmara.

НОВЕ – СРЕЋНА НОВА 2025. ГОДИНА – Љубодраг Обрадовић

Postavio: ljuba-trebotin. Pročitano 1065
Pročitano NOVE… – Ljubodrag Obradović 2012-12-31 17:46:22
Изводе: аутор Љубодраг Обрадовић и Милутин Цвејић на фрули.

СРЕЋНА НОВА 2025. ГОДИНА

ПоезијаСРБ

НОВЕ…

Долазе…

Илузију доносе.
Све је идила,
а осећај среће,
ко снег шкрипи!

Пролазе…
Шампањац
самоћу гаси

и чепом погађа небо
да превари срце! Надај се…

Биће некад боље.
Све је у лепоти душе,
која нађе сродну
да отплеше у поноћ
валцер који светове руши!
Настави са читањем “НОВЕ – СРЕЋНА НОВА 2025. ГОДИНА – Љубодраг Обрадовић”

BEZ LAŽI

Korak po korak do kraja svega
Imaš li osećaj da toneš kroz noći?
Vidiš li, ipak, zvezdu iznad brega?
Želiš li sa mnom do ponora poći?
Svaki živi stvor istom kraju cilja.
Uz osmeh i bol – život nam je isti.
Naučiti moraš živeti od milja
samo su tako svi putevi čisti.
Želim da saznam ta istina šta je.
Želim da odam svaku svoju tajnu,
nesebično delim tople zagrljaje
onome ko shvati takvu želju bajnu.
I ne plači za mnom,
o,
ne tuguj mnogo!
Sačuvaj za sebe ono što ti kažem;
saznanje je moje –
dete bosonogo
jedino što činim –
ne želim da lažem.

ВРЕМЕ КАДА ЗЛО ЈЕДЕ ДОБРО – Саша Козић

ВРЕМЕ КАДА ЗЛО ЈЕДЕ ДОБРО

У време када зло једе добро,
 када јахачи саме таме,
јуришају надајући се
неком креативном хаосу,
који ће решити њихове проблеме.

Зло које се спрема  није само
сви који су некада страдали,
опет су ту, на барикадама саме туге.
Срећни а блесави.
Настави са читањем “ВРЕМЕ КАДА ЗЛО ЈЕДЕ ДОБРО – Саша Козић”

Pismo

Nakon milon godina procerdanih
na moderno doba,
tehniku i napredak,
evo ti pismo pišem.
Da osetiš i reč i dah
i pero što na mastilo miriše.
I ne pitaj me da ti rečima slikam
kako te ja to volim i želim.
Reci cu ti samo,
našem se susretu neobično veselim.
I hocu, kad dodjem ti,
samo da me jako zagrlis,
sa mene skineš sve, od muke do čarape.
I da tako neobuzdani, nezni i veseli pricamo dugo,
kao oni što se dugo nisu sreli.
U očima ti jato ptica mosim belih,
tek proletelih.
I znam, svaki pogled bice naš,
još jedan poljubac vreli.
Govoricu ti tad o svemu
što s tobom želim da delim
jer znam da ni u pismo
to da stane ne može.
Želje su naše čudo,
samo se roje i množe,
zauzele svemir vasceli.
Čekaj me, po starinski onako,
da ti iz vagona mahnem,
uzdrhtalim srcem dušu da dotaknem.
Uhvati me nezno pod ruku
i povedi u našu malu, sigurnu luku.
Ovo ti pismo, kao predhodnicu svoju, šaljem.
Da ti ruke ogreje, osmeh vrati,
dok meni sporo, najsoprije u ovom vozu promiču sati.
Pismo nek ti zbori, hrabri te i veseli. Uskoro bicemo zajedno,
ponovo sami i napokon celi.

SRNINA ZIMA

Dragi prijatelji i članovi “Poezija. SRB” čast mi je da Vam predstavim pesnikinju Vesnu Milošević kojoj sam bio mentor samo četiri meseca, a sada je pred štampanjem svoje prve zbirke zaista izuzetnih pesama.

Šapuću se seni kraj bagrema mlada,
pričaju o srni, maloj šaci jada.
Što li se u snegu ukoči k’o led?
Što joj majka leži, ne diže pogled?
Kakva li ih bolna nesreća sasekla?
Pa srna je brza, što nije utekla?

Ogrnuta snežnim stiskom, sred beline stojim.
Majka me je pogledala pre dva dana,
al’ kraj njenog tela ničeg se ne bojim.

Odagnaše mene vuci,
od sleđene te toplote, i zgašenog svica,
otrgoše deo noge, pola lica.

Ko bi ovom pustom polju ranjen bio rad?
Nigde duše, nigde sunca, nema ptica…
Moje rane reže studen, dubi glad.

Po dubokom snegu klecam,
noge su mi ledne stege;
ne čujem – da l’ jecam?
Svaki huk me nazad vuče,
udarajuć’ ko olovne sprege.

Pored moga krhkog tela
smetovi se gomilaju…
Tek da ćutim i da čekam, dal’ bih smela?
Zadnjom snagom snažim se na muk.

Oči leda grune, krupnije, i crnje od kamene
studi i utihlog jeka najglasnijeg vriska.
Treperi u studenoj izmaglici,
neke zalutale ptice piska…

Da li će mi sleteti na ovu ranu, mrkim perjem,
i zagrejati sleđenu iskru na pola moga lica?
Ili će i ona odleteti u ovom zadnjem, turobnom danu?
Poslednja ptica?
________________
Vesna Milošević

ДАЈ МИ БОЖЕ -Здравка Пап

Дај ми,Боже,
конац ко конопац,
да се могу
љуљати у сну!

Дај ми , Боже,
крушку испод куће,
да је једем
затворених уста!

Дај ми, Боже,
све што срце жели,
да помогнем
себи и другима!

Bela breza

Bela breza

Drugarica moja
Sva ko svila
Meka
Nežna
I tanana

Nema vetra
Kome odolela nije
Pod težinom snega
Grane bolno svije

Gracija i kamen
Balerina što vrhovima prstiju
Neumorno gazi plamen
Šum je njenih grana
Pesma duse moje

Njeno lišće nežno
Pokrov mog počinka
Bela brezo moja
Usni snove moje
Za me jaka budi
Višr me ne budi

U narucju tvome
Pusti me da spavam
Oteraj zle ljude
Sad nek kora tvoja
Haljina mi bude

Bela brezo moja
Zajedno smo rasle
Pevale i snile
I vetru i ptici
Toplo gnezdo svile

Preživele pustoš
Hladih ljudskih duša
Mnogo jakih kiša
Bezbroj dugih suša

Bela brezo moja
U korenu tvome
Stanuje mi duša
Da ti žile hrani
Da me nežnost tvoja
Od života brani.

ЗАЈЕДНО… – Андреја Ђ. Врањеш

ЗАЈЕДНО

Од гнева реших престајем са жељама,
предуго патим у Свемиру самац, али
за сироту децу Никарагве, Манагве,
за такве и исте, непомакле,
од Бога молим да део лепоте припадне и њима,
са собом тужнима.
Колико да их има, има, поклонићу им
океан стихова смеха,
без греха.
Морају богати једном да знају!
„ После три дана, досаде,жена
гост и киша“.
Сиђите са сцене већ једном, трули,
пустите мачку нека лови миша.

Настави са читањем “ЗАЈЕДНО… – Андреја Ђ. Врањеш”