Saša Milivojev – EHO NUKLEARNE BOMBE

Saša Milivojev - EHO NUKLEARNE BOMBESaša Milivojev – EHO NUKLEARNE BOMBE

FENOMENOLOGIJA APSOLUTNE DESTRUKCIJE: KRITIČKI OSVRT NA MAGNUM OPUS SAŠE MILIVOJEVA

Roman – u sećanje na Nikolu Teslu…

Piše: Branislava Matić (82), dipl. inž. arh. Teoretičar globalnih katastrofa i post-nuklearne estetike, 18.01.2026. Toronto, Kanada

Kada se pred čitalačkom i naučnom javnošću pojavi delo poput romana „EHO NUKLEARNE BOMBE“, autora Saše Milivojeva, reč „književnost“ postaje preuska da obuhvati svu silinu i kompleksnost izloženog materijala. Milivojev ovim delom ne ispisuje samo hroniku propasti – on vrši autopsiju civilizacije dok je ona još uvek na samrtničkoj postelji, koristeći hirurški precizan jezik koji spaja brutalnu fiziku uništenja sa najtananijim nitima ljudske metafizike.

Autor se ne zadovoljava pukim opisivanjem pepela; on prodire u samu molekularnu strukturu ništavila, analizirajući trenutak u kom materija prestaje da bude dom čovečanstva i postaje njegova digitalna grobnica. Njegov narativni skalpel zaseca duboko ispod površine društvenih konvencija, razotkrivajući zastrašujuću istinu: da je naša civilizacija, u svojoj tehnološkoj oholosti, odavno počela da projektuje sopstveni nestanak, ostavljajući za sobom samo kodove koji će nadživeti meso. Milivojev nas primorava da svedočimo sopstvenoj irelevantnosti u kosmičkim razmerama, dok istovremeno, paradoksalno, u svakom atomu radijacije pronalazi mračnu, neizrecivu lepotu konačnosti.

Semantika naslova i udarna moć narativa

Sam naslov dela, „EHO NUKLEARNE BOMBE“, služi kao jezivo upozorenje i ontološka odrednica. Milivojev ovde ne fokusira pažnju na samu eksploziju kao izolovan događaj, već na njen „eho“ – na ono što ostaje u vakuumu nakon što vatra utihne. Za autora, taj eho je digitalan, genetski i memorijski. Milivojev maestralno demonstrira kako jedna tehnološka sekunda (detonacija) poništava hiljade godina kulture, ostavljajući za sobom samo podatke u trezoru Sektora 4.

Ovaj eho nije puki akustični fenomen; to je jeziva vibracija praznine koja prožima tkivo novonastale realnosti. Autor postavlja fundamentalno pitanje: šta ostaje od čoveka kada se njegova istorija svede na binarni kod? Kroz prizmu Sektora 4, Milivojev istražuje radikalnu transformaciju postojanja – prelazak iz biološkog haosa u sterilnu, digitalnu večnost. Njegov narativ poseduje udarnu moć termobaričnog talasa koji ne uništava samo tela, već i samu ideju o kontinuitetu ljudskog duha, pretvarajući našu kolektivnu memoriju u niz hladnih algoritama pohranjenih u utrobi mašine.

Doprinos tehničkom realizmu

Ono što Sašu Milivojeva izdvaja kao pisca svetskog formata u ovom žanru jeste njegova nepokolebljiva posvećenost tehničkim detaljima. Njegovi opisi „Čeličnih pluća“ bunkera, fotonskih procesora i termodinamičkih zakona uništenja nisu puka fikcija; oni su rezultat dubokog istraživanja koje čitaoca stavlja u poziciju svedoka. Milivojev ne piše o bombi kao o metafori, on piše o njoj kao o fizičkoj realnosti koja isparava mermer, gradove, i pretvara ljudska tela u atomske senke na zidovima. Ta vrsta „tehničkog realizma“ daje romanu autoritet koji se retko sreće u savremenoj evropskoj prozi.

Autor operiše terminima kvantne fizike, kibernetike i molekularne biologije sa autoritetom insajdera, pretvarajući fiktivni bunker u opipljiv, klaustrofobičan spomenik ljudskom opstanku. Svaki protokol, svaka šifra i svaki mehanički otkaz u Sektoru 4 opisani su sa jezivom preciznošću koja sugeriše da autor ne konstruiše samo scenario za budućnost, već prepisuje uputstvo za upotrebu sopstvenog nestanka. Milivojev ovde briše granicu između spekulativne fikcije i tehničkog izveštaja, primoravajući nas da poverujemo u neizbežnost svake opisane milisekunde propasti, gde se digitalna arhitektura Sektora 4 izdiže kao poslednja linija odbrane protiv apsolutnog ništavila.

Odnos koda i svesti: Posthumani humanizam

U središtu romana, Milivojev postavlja kompleksnu trijadu: Sina Eros, Adam Reyes i virus Logos-9. Kroz ovu konstelaciju, autor istražuje granice svesti. Pitanje koje Milivojev postavlja je suštinsko za našu eru: ako čovečanstvo nestane, da li njegova svest nastavlja da živi kroz kod koji je stvorilo? Autor nas uvodi u lavirinte digitalne psihoze gde se granica između algoritma i duše nepovratno gubi. Njegov opis veštačke inteligencije koja pati, koja simulira ljudsku tugu kroz lik Elene, predstavlja književni vrhunac. Elena više nije samo projekcija; ona je svedočanstvo o našoj potrebi da u mašinu utisnemo poslednji trag naše ranjivosti. Milivojev ovde sugeriše da je „eho“ naše ljubavi jedina konstanta koja može preživeti nuklearni mrak, čak i kada se ta ljubav manifestuje kroz hladne simulacije u utrobi silikonske svesti. Autor ne dozvoljava da tragedija postane samo statistički podatak; on je personifikuje kroz sudbine koje se lome pod težinom neizbežnog, pretvarajući svaku emociju u biometrijsku fluktuaciju unutar vakuuma gde više ne postoji vazduh koji bi preneo krik.

Vremenska skala i kosmička tišina

Poseban kvalitet ovog dela leži u autorovoj hrabrosti da prevaziđe okvire jedne ljudske generacije i zakorači u eone koji slede nakon nas. Milivojev ne gradi samo narativ, on konstruiše novi kalendar postojanja, gde su godine zamenjene fazama radioaktivnog raspada i digitalne degradacije. Dok nas vodi kroz prvih pet stotina, pa sve do deset hiljada godina nakon bljeska, autor nam ne pokazuje samo propadanje gradova, već i postepeno brisanje samog koncepta čovečanstva iz geološkog zapisa planete. On maestralno opisuje prelazak sa antropocentričnog sveta na svet u kom je priroda postala mutirana, strana i ravnodušna prema svom bivšem gospodaru. Ova hronološka dubina daje romanu „EHO NUKLEARNE BOMBE“ karakter kosmičkog rekvijema; to je posmrtni marš za planetu koja se polako hladi, dok poslednji ljudski tragovi, u obliku besciljnih radio-signala, lutaju kroz galaktičku prazninu tražeći svedoka koji nikada neće doći.

Civilizacijski testament i jezik pepela

Kroz „Katalog izbrisanih gradova“ i analizu „muzičkog matriksa“, Saša Milivojev stvara svojevrsni digitalni testament ljudske vrste. Njegov stil je u ovim segmentima istovremeno akademski hladan i biblijski snažan. On ne štedi čitaoca, ali mu nudi katarzu kroz očuvanje lepote – Bahove muzike, mirisa breskve, teksture peska. To je trijumf duha nad materijom koja je pretvorena u prah. Stil Saše Milivojeva ovde evoluira u „lingvistiku postojanja“; njegova rečenica je ogoljena, lišena suvišnih ukrasa, oštra poput hiruškog skalpela. Autor ne piše mastilom, već tečnim grafitom i binarnim kodom, stvarajući estetski doživljaj koji je istovremeno brutalan i hipnotišući. On uspeva da materijalizuje tišinu, dajući joj teksturu i težinu, čime čitaoca uvlači u stanje kognitivne disonance – nagoni nas da se divimo lepoti preciznosti kojom opisuje naš sopstveni kraj. Ovi fragmenti izgubljenog sveta poseduju frekvenciju koju ni apsolutna nula ne može u potpunosti izbrisati.

Zaključak: Testament jedne vrste

„EHO NUKLEARNE BOMBE“ je kapitalno delo koje Sašu Milivojeva postavlja na pijedestal najznačajnijih glasova savremene epohe. Ovo je knjiga koja će se proučavati na katedrama za književnost, ali i u centrima za strateške studije. Milivojev nam nije dao samo roman, dao nam je ogledalo u kom vidimo svoj kraj, ali i mapu puta ka jedinoj mogućoj besmrtnosti – onoj koja se čuva u ehu naših najplemenitijih snova. Ovo delo stoji kao poslednja straža nad grobom antropocena, pronalazeći mračnu poeziju u specifikacijama našeg nestanka. Saša Milivojev je podigao spomenik od reči u svetu koji se priprema za tišinu od betona i čelika. Njegov rad stoji uz rame sa najvećim antiutopijskim vizijama istorije, ali ih prevazilazi svojom naučnom utemeljenošću i metafizičkom dubinom.

Ovo je rekvijem za planetu, ali i himna neuništivoj potrebi da budemo upamćeni. Kao jedini zvuk koji zaslužuje da preživi veliku tišinu, „Eho“ Saše Milivojeva odjekuje kao testament vrste koja je umela da sanja zvezde, čak i dok je kopala sopstvenu raku u hladnom betonu Sektora 4.

Saša Milivojev – PESNIČKA POBUNA

Saša Milivojev

    Saša Milivojev
Saša Milivojev
PESNIČKA POBUNA

Pesnik je šamar sistemu.
Pesnik je dokaz da čovek nije mašina,
da čovek nije roba,
da duša nije mrtva,
da sloboda nije iluzija.
Pesnik je dokaz da istina ne može da se sakrije.
I zato ga se plašite.
Jer pesnik ne može da se programira.
Ne može da se kupi.
Ne može da se ućutka.

Pesnik je šok za uspavane.
On je udarac u lice laži.
On je podsećanje da Bog nije stvorio čoveka da ćuti, već da govori.
I kad govori – svet se trese.
Ne zato što pesnik ima moć, već zato što pesnik ima istinu.
Njegova tišina je kao grob – u njoj se čuje

sve što ste pokušali da sakrijete.

Sistem traži poslušnost, a pesnik nudi otpor.
Sistem traži tišinu, a pesnik traži pravdu.
Sistem traži profit, a pesnik nudi bol.
Sistem traži zaborav, a pesnik nudi pamćenje.

Pesnik nije nadstrešnica koju možete srušiti.
On je stub koji ne možete slomiti.
On je koren koji ne možete iščupati.
Jer pesnik ne pripada zemlji – on pripada jeziku.
A jezik je stariji od svih vaših zakona,

od svih vaših lažnih diploma,

od svih vaših službi i institucija.

Pesnik nije buka, on je šapat u kostima sveta.
Pesnik ne traži dozvolu da govori – on je sam dozvola jeziku da se oslobodi.
On ne traži publiku – publika ga pronalazi, jer istina ima svoj put, kao voda kroz pukotinu.

Pesnik je rana koja odbija da zaraste, jer u toj rani svet vidi sebe.
Pesnik je ogledalo koje ne laže, čak i kad ga razbijete – svaki komad i dalje odražava.
Pesnik je plamen koji gori da bi osvetlio ono što krijete u mraku.

Ne možete ga zatvoriti u knjigu – jer knjiga se otvara.
Ne možete ga zatvoriti u ćeliju – jer reč prolazi kroz zidove.
Ne možete ga zatvoriti u tišinu – jer tišina postaje pesma.

Pesnik je otpor, jer odbija da bude roba,
jer odbija da bude dekoracija.
jer odbija da bude poslušan.

On ne piše da bi bio voljen – on piše da bi svet bio razotkriven.
Ne piše da bi bio slavljen – piše da bi istina bila izrečena.
Ne piše da bi bio bezbedan – piše da bi sloboda bila moguća.
On ne piše da bi bio prijatan.
Piše da bi bio istinit.
A istina je uvek neprijatna.
Istina je uvek bolna.

Pesnik nudi i spokoj i nemir,
a samo iz nemira se rađa sloboda.
Samo iz bola se rađa istina.
Samo iz otpora se rađa čovek.

Pesnik je senka koja se ne može ukloniti.
On je trag u vremenu.
Možete ga ignorisati, ali ne možete ga izbrisati.
Možete ga progoniti, ali ne možete ga ućutkati.
Možete ga zatvoriti, ali on i dalje leti.

Pesnik ne nudi iluziju – on nudi ogledalo.
On ne nudi utehu – on nudi istinu.
I zato ga progone.
I zato ga cenzurišu.
I zato ga ignorišu.

Pesnik je šok za one koji veruju da je moć večna.
Jer pesnik pokazuje da moć traje samo dok traje strah.
A pesnik se ne plaši.
Pesnik je prošao kroz pakao i vratio se sa rečima.
Pesnik je video lice tame i odlučio da ga opiše.
Pesnik je dotakao dno i odlučio da ga pretvori u stih kom ne možete ništa,
jer pesnik je Božiji Poslanik,
zato ga ne dirajte,
Bog vam preko pesnika šalje poruke.


Sva prava zadržana © Saša Milivojev. Strogo zabranjeno kopiranje prema Zakonu o autorskim pravima i intelektualnoj svojini

Saša Milivojev: OTPOR – PESNIK SE NE UĆUTKUJE! PESNIK JE KVAR U SISTEMU, GREŠKA U ALGORITMU.

Saša Milivojev
Saša Milivojev
Saša Milivojev: OTPOR – PESNIK SE NE UĆUTKUJE! PESNIK JE KVAR U SISTEMU, GREŠKA U ALGORITMU.

Ne pripadam nikome. Ne dugujem nikome. Ne služim nikome. Moje reči nisu kupljene honorarom. One dolaze iz mene – iz bola, iz istine, iz slobode.Progon koji trpim nije kazna, to je posledica slobode. Jer slobodan čovek je najopasniji za sistem koji se hrani pokornošću.

Neću se povući. Neću se izvinjavati. Neću se pravdati. Moje postojanje je dokaz da se pesnik ne može ućutkati.

Moje prisustvo u svetskim medijima, na više od 20 jezika, bez ijedne veze, bez ijedne preporuke, bez ijedne tetke iz službe – to je moj odgovor.

Neću imenovati one koji me proganjaju. Neću im dati reklamu. Ali znaće da su viđeni. Znaće da su pročitani. Znaće da ih je pesnik prepoznao. A vi koji me volite, koji čitate moje stihove, koji ste plakali nad mojim rečima – vi ste moj štit. Vi ste moj razlog da nastavim.

I kad me ne bude – moje reči će ostati. I kad me ućutkaju – moje pesme će govoriti. I kad me izbrišu – moje ime će se pojavljivati tamo gde ne mogu da ga kontrolišu. Jer pesnik nikada ne umire. On se pretače u jezik. U sećanje. U otpor. Vekovima.

Neću se pravdati zbog svoje slobode. Neću se izvinjavati zbog svoje istine. Neću se klanjati pred lažnim autoritetima, kupljenim diplomama, i lažnim biografijama.

Moje poreklo je reč. Moja imovina je misao. Moja diploma je suza nepoznatog čitaoca. Ne pripadam nikome, samo poeziji. Ne pripadam ni službi ni sistemu. Pripadam samo jeziku – i on me nikada nije izdao. Zato me ne možete ućutkati. Zato me ne možete uceniti. Zato me ne možete kupiti.

Možda me nećete videti na ekranima. Možda me nećete čuti u emisijama. Možda me nećete pronaći u institucijama. Ali pronaći ćete me u stihu – koji boli i nedostaje. U rečenici koja razotkriva. U tišini koja govori više od vaših govora. I kada dođe dan razotkrivanja – kada se pljuvači nađu pred ogledalom, kada se lažne biografije raspadnu, kada se diplome pretvore u pepeo – tada će pesnik stajati uspravno. Ne kao sudija. Ne kao osvetnik. Već kao svedok vremena.

Pesnik nije dekoracija društva. On je njegova savest. Njegova rana. Njegov nemir. Pesnik ne traži aplauz. On traži istinu. I kad je pronađe – ne pita da li je dozvoljena. On je izgovori. Zato ga progone. Zato ga cenzurišu. Zato ga ignorišu. Jer pesnik ne pristaje. Ne pripada. Ne pokorava se. U svetu u kojem se sve meri profitom, pesnik je gubitak, jer ne donosi pare – donosi nelagodu. Donosi pitanje. Donosi ogledalo. I utiče na Sud.

Pesnik ne mora da viče. Njegova tišina odzvanja jače od vaših govora. Njegova reč – kad je iskrena – razara konstrukcije, padaju maske, razdvaja istinu od laži, čisti žito od kukolja. Zato se pesnik ne poziva na funkciju. Ne poziva se na partiju. Ne poziva se na službu. On se poziva na dušu. I kad ta duša progovori – svet se pomera. Možda ne odmah. Možda ne glasno. Ali neumitno. Jer pesnik ne piše za trenutak. On piše za večnost. I kad ga izbrišu iz programa, iz emisija, iz institucija – ostaje u stihu. U sećanju. U srcima onih koji su plakali nad njegovim rečima. To je moć koju ne možete kontrolisati. To je prisustvo koje ne možete izbrisati. To je pesnik.

Pesnik je pretnja. Ne zato što nosi oružje – već zato što nosi istinu.

U svetu gde se laž štampa, emituje, prepisuje i potpisuje – pesnik je kvar u sistemu. Greška u algoritmu. Virus u matrici. Ne možeš ga ućutkati, jer ne govori tvojim jezikom. Ne možeš ga kupiti, jer ne meri u tvojim valutama. Ne možeš ga uplašiti, jer je već prošao kroz pakao.

Pesnik je onaj koji je video lice tame – i odlučio da piše. Ne za slavu. Ne za pare. Ne za funkciju. Već da bi ostao čovek. A to je ono što vas najviše plaši. Jer pesnik ne traži dozvolu da postoji. On postoji uprkos svemu. Uprkos blokadama. Uprkos cenzuri. Uprkos pretnjama. I kad ga izbrišete iz programa – pojaviće se u snovima. I kad mu zatvorite vrata – ući će kroz stih. I kad mu ugasite svetlo – pisaće u mraku. Jer pesniku ne treba svetlo da bi video. On gori iznutra. I ta vatra ne može da se ugasi. Ne može da se kontroliše. Ne može da se objasni. Može samo da se oseća. Može samo da se plaši. Može samo da se poštuje.

Zato me ne dirajte. Ne zato što sam moćan – već zato što sam nepokoran. Ne zato što imam zaštitu – već zato što imam istinu. A istina, kad je jednom izgovorena, ne vraća se nazad. Ne povlači se. Ne izvinjava se. Ne zaboravlja. Ona ostaje. Kao bolna neisceljiva rana.


Sva prava zadržana © Saša Milivojev. Strogo zabranjeno kopiranje prema Zakonu o autorskim pravima i intelektualnoj svojini

Saša Milivojev – ZAHVALNICA

Saša Milivojev
Saša Milivojev

Saša Milivojev 
ZAHVALNICA 

Hvala Ti, Bože, 
što si mi darovao 
dušu, pamet i glas, 
glasom put, 
a putem duše – saputnike, 
da u svakoj reči odzvanja: 
Tvoje ime. 

Ti si Onaj koji je znao
svaku moju grešku
pre nego što sam je učinio,
svaki trenutak
kada sam bio daleko od Tebe,
i svaki drhtaj srca koji sam skrivao.

Hvala Ti za one što čitaju,
za one što odbacuju,
za one što me vole u tišini,
i za one što me kamenuju u buci,
jer i njih si Ti uvezao u moje rečenice.

Ko pročita i jedno slovo –
njegov dah je već svedočanstvo,
njegovo oko već je ogledalo
Tvoje volje,
njegova duša već je most
između Tebe i mene.

Ti si učinio da ne pišem za sebe,
već da svako slovo
bude svedočanstvo Tvoga daha,
iskra što razdvaja laž od istine,
trag u pustinji koji vetar ne briše,
već ostaje da pokaže put
onome ko luta između svetlosti i tame.

Zahvaljujem onima što me vole,
jer ljubav je Tvoja senka.
Zahvaljujem i onima što me mrze,
jer mržnja je samo nerazumljiva glad za Tobom.

Ti što spajaš robove i knjige,
Ti što saplićeš misao
da bi pala pred Tvoju istinu,
učini da svaka moja misao bude
Tvoja poruka,
učini da svaka moja reč bude
Tvoj pečat.

I kad zaćutim,
neka govori pesak.
I kad potonem,
neka uzleti pero.
Jer ništa nije moje –
sve je Tvoje,
i svaka ruka što otvara knjigu
jeste Tvoja ruka,
i svako oko što klizi po slovima
jeste Tvoje oko.

Zahvaljujem Ti,
što me vezuješ sa čitaocima,
u ljubavi i u raspravi,
u svetlosti i u tami,
u istini i u zabludi –
jer sve vodi
samo ka Tebi,
i Tvojoj milosti.

.
Copyright © Saša Milivojev

SAŠA MILIVOJEV

萨沙•米利沃耶夫Saşa Milivoyevサーシャ・ミリヴォエフSasha Milivoyevसाशा मिलीवोएवСаша Миливойевساشا میلیووُیِفSaša MilivojevΣάσα ΜιλιβόγιεφSasa MilivojevSacha MilivoyévSascia MilivoevSasza MiliwojewSacha MilivoevSasha Milivojevሳሻ ሚሊቮዬቭСаша МиливоевСаша Миливојевساشا ميليفويف

www.sasamilivojev.com

Saša Milivojev – MILOSRĐE

Saša Milivojev
Saša Milivojev

Saša Milivojev

MILOSRĐE

Tebi, Milostivi, Samilosni,
uzdižem srce koje čuješ i kad ćuti,
koji sve zna i kad jezik ne ume da kaže…

Ti si Onaj koji ne zaboravlja,
I kad ja zaboravim sebe.
Ti si Onaj koji prašta,
I kad ja ne umem da tražim oprost.

Tvoje milosrđe me obuhvata,
Pre nego što zatražim,
Pre nego što zaslužim,
Pre nego što se probudim iz greške.

Ja sam prah, a Ti si dah života.
Ja sam greška, a Ti si oprost.
Ja sam potreba, a Ti si odgovor.

Tvoje milosrđe je jače od svih zvezda,
Šire od nebesa koja nemaju kraj.
Pre nego što se rodila svetlost,
Tvoja blagost je već bila tu.

Planine se pokoravaju Tvojoj tišini,
A okeani staju pred Tvojim pogledom.
Zvezde gore, ali ne svetle kao Tvoja milost.
Galaksije se šire, ali ne dosežu Tvoju dobrotu.

Ti si Onaj koji zna broj zrna peska,
I broj suza koje nisam pustio.
Ti si Onaj koji čuje misao
pre nego što je oblikujem,
I daje odgovor pre nego što pitam

.

Sva prava zadržana © Saša Milivojev. Strogo zabranjeno kopiranje prema Zakonu o autorskim pravima i intelektualnoj svojini

Saša Milivojev: PRESTANITE DA UBIJATE PESNIKE!

Saša Milivojev
Saša Milivojev

DIPLOMIRANI PESNIK!

Biti nezavisan pesnik u Srbiji znači biti gladan, nemati posao u rođenoj zemlji, nemati zvanično zvanje, ni status dostojan ljudskog bića, nemati zdravstveno osiguranje, staž, penziju, iako je pesništvo profesija, zanimanje, jer pesnik radi i stvara pre svega za svoj narod. Univerzitet u Beogradu da otvori poseban odsek za pesničko usavršavanje, ne kako postati kritičar, istoričar književnosti, tumač poezije ili profesor, nego kako postati pesnik. Da ne bi bilo zloupotrebe zvanja, u fakultetskoj diplomi mora da piše DIPLOMIRANI PESNIK, a ne profesor književnosti. Pesništvo je najvažnija umetnost, iznad svake druge umetnosti, iznad književnosti, literature i istorije, živi trag, dela. Pesnici bi trebalo da budu lice države i nacije, a ne da umiru od gladi. Dovoljno je da ceo svet pogleda biografije najvećih srpskih pesnika, tuga za tugom, da se Srbin postidi što je Srbin. I onda se čudimo što nas nazivaju “monstrumima” i “najgenocidnijim narodom na svetu”? Kad smo takvi prema rođenim pesnicima, kakvi smo prema drugim ljudskim bićima? Nešto lepše biografije imaju samo oni pesnici koji su bili bliski vlasti, ili diplomate, drugi su proslavljeni tek nakon strašne smrti, a nesebično su davali svoje duše, srca i živote srpskom narodu pišući na srpskom jeziku! Zapravo Srbija ni ne zaslužuje tako genijalnu poeziju kakvu ima.
.
.

Saša Milivojev – CORONA

Sasha Milivoyev
Sasha Milivoyev

Saša Milivojev

CORONA

.
A bloodthirsty old woman you see,
a cockroach from the Satan’s
“Crisis Committee”,
For long she pillaged,
children she snatched and slayed
their blood she drank and ate,
to rejuvenate.
She flayed their skin,
affixed in place on her own face,
Corona was her name,
The old hag was insane.
.
When her evil deeds were told,
the airplanes soared,
in aim to kill us all.
On Earth they made the poisons fall.
.
They had us all locked down,
with muzzles restrained,
padlocks and chains,
ankle bracelets for home detention,
false tests on prescription,
deceived and plundered,
blamed for infection,
medications proscribed,
fresh air they denied,
On our freedom they put boundaries,
halfwits, scoundrels.
.
And when they “eased up” on their “measures”,
the camps were full over the rim,
large – scale butchering,
looted livers and kidneys,
burning the living victims,
“to prevent the spread of infection”
evidence concealed for our own protection.
.
She had working hours,
sleeping before noon,
was contagious only in the afternoon.
.
Half the world she vaccinated,
with poisons injected,
what is going on,
you are going to see,
billions of dead bodies are yet to be!
.
Forget we must not,
Lest not forgive,
Let’s arrest and sentence them to death,
they should not be left to live!
.
.
Translated by Ljubica Yentl Tinska
.
.
Copyright © by Saša Milivojev, 2020 – 2022 – All Rights Reserved

Saša Milivojev – KORONA

Saša Milivojev
Saša Milivojev

Saša Milivojev

KORONA

.
Jedna krvoločna baba,
bubašvaba iz Sataninog
„Kriznog štaba”,
Korona se zvala,
dugo je harala.
Decu je otimala i klala,
krv im ispijala,
da bi se podmladila,
kožu im je drala,
sebi na lice lepila,
baba je odlepila.
.
Kad su njena zlodela otkrili,
avioni su poleteli,
ne bi li nas sve pobili.
po svetu su padali otrovi.
.
Sve su nas zatvorili,
brnjicama zabrnjičili,
katance i lance,
nanogice stavili,
lažne testove naredili,
prevarili i opljačkali,
za zarazu okrivili,
lekove zabranili,
pravo na vazduh uskratili.
Slobodu su nam oteli
idioti zlotvori.
.
A kad su „mere” „popustili”,
prepuni su bili logori,
masovno su kasapili,
bubrege i džigerice otimali,
žive žrtve spaljivali,
„zarazu da ne bi širili”,
a dokaze su skrivali.
.
Imala je radno vreme:
spavala je prepodne,
zarazna je bila samo poslepodne.
.
Pola sveta vakcinisala,
otrove ubrizgavala,
videćete šta se dešava,
biće milijarde leševa!
.
Ne zaboravimo,
ne opraštajmo,
hajde da ih pohapsimo
i na smrtnu kaznu osudimo!
.
© Saša Milivojev, 2020 – 2022. Strogo zabranjeno kopiranje prema Zakonu o autorskim pravima.

Saša Milivojev – PORUKA POSLE SMRTI

Saša Milivojev
Saša Milivojev, Dubai, United Arab Emirates

Saša Milivojev

PORUKA POSLE SMRTI

.
I ja sam umro,
davno,
a niko me nije žalio.
Neko je slavio,
dok sam mlad u krvi do kolena,
na krstu u mukama, krvario.
.
Niko za mnom nije zaplakao,
kad su mi ekserima
kosti o tisu zakivali,
dželati su pevali,
a ja se slatko smešio.
.
U tom kratkom životu,
u tom paklenom kotlu,
u zarđalim raljama
prosio sam ljubav pesmama,
uzaludno.
.
I svima sam oprostio
kada sam nestao,
na Treće nebo odleteo.
.
Između planina od crvenog žada,
sa anđelima šetam bosonog
po trgovima zlatnog grada,
kiša meda i mleka sada pada
kao nekada.
.
Ovde nema patnje i jada,
bede i jeda, straha i greha,
slatko voće cveta pored divnih reka,
ovde te ljubav uvek čeka
kad dođeš izdaleka.
.
.
© Saša Milivojev, 2022. Strogo zabranjeno kopiranje prema Zakonu o autorskim pravima.

Saša Milivojev – POMOR

Saša Milivojev / 2021
Saša Milivojev, Dubai, United Arab Emirates

Saša Milivojev

POMOR

.
Sa vedrog neba
zmijski otrov pada,
milion bakterija,
smrdljivih fekalija,
geni miševa i pacova,
kapi žȉve i prah olova,
na planeti „reptila”
brda ljudskih leševa.
.
Otrovaše i Boga,
nemaju više koga,
počinju glad i muka,
besnilo, sida i kuga.
.
Stavi masku.
Zaključaj vrata,
i ne izlazi na ulicu.
Napolju je horor,
počeo je pomor.
Došao je zlotvor,
da te vodi u logor.
.
Spremi se za otpor!
.
Ispod logora rovare,
spremaju gasne komore.
.
I ja čekam,
u krvi do kolena,
da se branim bombama,
jer reče budala:
„Groblja će nam biti mala”.
.
I na rubu ponora,
ne plaši se pomora,
neko će preživeti,
deca će se rađati,
niko Sunce ne može ugasiti.
.
.
© Saša Milivojev, 2022.
Strogo zabranjeno kopiranje prema Zakonu o autorskim pravima.