OČI MOJE-Dragan Milošević

OČI MOJE

Oči moje bolje da vas nema,
ne bi videle užase rata;
budućnost kobnu sudbinu sprema
voljom “dušmana” brat ubi brata.
Oči moje bolje da vas nema.

Pismo njeno pročitao ne bih,
u rovu punom barutnog dima,
u kome mi ljuba poručuje
da drugoga voli, da drugoga ima.
Pismo njeno pročitao ne bih.

Decu mi voljenu drugom vodi,
dušmanu što na rat huška brata;
zverima danak u krvi godi,
silom ruše pandorina vrata.
Decu mi voljenu drugom vodi.

Malo im naše bratske je krvi
pa nam i decu zli uzimaju;
u venama im caruju crvi,
zato poroda svoga nemaju.
Malo im naše bratske je krvi.

Ratne strahote, luda beznadja,
kada mi se sav život uruši;
prizivam zrno grudi da gadja,
prekine muke nevinoj duši.
Ratne strahote, luda beznadja.

Drugi krvare, zrno me neće,
sudbina moja tako je htela;
duša se ka praznom domu kreće,
bez razuma u ljušturi tela.
Drugi krvare, zrno me neće.

U lednom domu, mukloj tišini,
bez deč’je cike, umilne buke;
ne znajuć šta drugo da se čini,
ja pesmom svojom olakšah muke.
U lednom domu, mukloj tišini.

B E O G R A D
6. April 2o22. G.

ДЕСИ СЕ ПОНЕКАД – Љубодраг Обрадовић

ДЕСИ СЕ ПОНЕКАД

Деси се понекад,
младићу,
да лута,
да је сам,
да му се не живи.

Деси се често.

Такође се деси,
младићу истом…
Да док лута,
док је сам,
док му се не живи…
Да на улици око девет,
спази девојку
наслоњену на киоск
и приђе јој
и упозна је,
рекавши
и ја читам баш те новине.

Да, деси се и то,
истина ређе,
али деси се…
И мени се десило
и ја сам те упознао
и сад сам срећан.

Сећаш ли се ти
тог сусрета нашег?

Памтиш ли и ти,
улице којима смо ишли тад
до мог стана?

Знам ја да се сећаш,
та мораш се сећати!

Настави са читањем “ДЕСИ СЕ ПОНЕКАД – Љубодраг Обрадовић”