PESMA – Zdravka Pap

Pesma

Pesmo   moja
tići razigrani
stihom ja vas kitim
po srcu vas slažem
dušom kupam i miluje umom
za trenutke vežem lepe i ružne
sujeti i zlobi ne dam prići.
Pesme letite do neba
sa zvezdama da sijate večno
umivene čežnjom u trenutku sreće
ljubav da nosite do kraja života
nemoj da vas zaustavi briga
kako će se završiti pesma.
Pesme moje zagrlite mene
da vas pišem sve bolje i bolje
stih do stiha da se ređa
srcem sama da se piše
ljubav i pesma da se venča.

ПЕСМОМ ПРОТИВ  БОМБИ – УДРУЖЕЊЕ ПИСАЦА КРАГУЈЕВЦА , у сарадњи са СУБНОР-ом  КРАГУЈЕВЦА

УДРУЖЕЊЕ ПИСАЦА КРАГУЈЕВЦА , у сарадњи са СУБНОР-ом  КРАГУЈЕВЦА

расписује  III међународни  наградни песнички конкурс  родољубиве поезије,поводом обележавања НАТО бомбардовања наше земље, под насловом

                                                ПЕСМОМ ПРОТИВ  БОМБИ

Право учешћа имају песници из целог света, студентска и средњошколска омладина.

Услови конкурса:

На конкурс се шаљу две песме, не дуже од 28 стихова, на ћирилици или латиници, фонт  Тimes New Roman 12, потписане именом и презименом,са адресом, бројем телефона и имејлом.

Пријаве САМО електронском поштом :( име и презиме )на  е-mail : udruzenjepisacakg@hotmail.com

Конкурс је отворен oд 10.02.2023. до 10.03.2023.године.

По завршеном конкурсу , жири ће изабрати најуспешније песме,чијим ауторма  ће бити уручена и новчана награда за прво, друго и треће место, осталим ауторима одабране песме биће објављене у зборнику ПЕСМОМ ПРОТИВ БОМБИ.

 Обележавања 24.годишњице бомбардовања наше земље биће одржано  24. 03. 2023.године,  организатори ће бити Удружења писаца Крагујевца и СУБНОР Крагујевца, о чему ће учесници конкурса бити обавештени.

ČUJ SRBINE-Dragan Milošević

ČUJ SRBINE

Čuj sad Srbine, domovine zov,
dušama srpskim priprema se zlo.
Zveri kopaju, posmrtni nam rov,
večna im želja da nas uzme tlo.

Vetruština zla, zapadna stiže,
slovenske krvi da nam ispije,
brata na brata podmuklo diže,
kradući suze što nejač lije.

Čuj sad Srbine, veruj bratu svom,
vremena teška sada nam stižu.
Zlo sa zapada sprema sada lom
dok poturice stope mu ližu.

Mržnja njihova na nas se svali,
ne danas samo, uvek to biva.
Ne znamo zašto, da l’ što smo mali?
Da nestanemo to im se sniva.

Zemlju nam seku, našu Srbiju,
svaki naš grumen da uzmu žele,
razum, um i svest da nam ubiju
a zemlje naše svima da dele.

Ucenjuju nas, dušu nam lome.
Arbanasima, gujama ljutim,
državu prave, ne znaju kome.
Njihovu sreću im lošu slutim.

Zakunimo se , brate Srbine
majci Srbiji: zlo dirnut neće
svu nejač njenu, šume, ledine,
naše ikone,slave i sveće

Zakunimo se na Krstu brate,
nećemo dati reku i njivu,
zveri zapadne sad neka shvate
oteti neće ni jednu šljivu

Sestre i braćo, srpskoga roda
decu radjajte da nas je više,
Srbiji majci dajte poroda
da svaka kuća kolevke njiše.

Srpkinjo sestro, potomstvo nam daj
sve uzimaju zapadne ale.
Nek ih zaslepi naše dece sjaj,
videće oni čiji dom pale.

Sestro Srpkinjo čuvaj srpski dom.
Ne dozvoli nam gubitak časti,
savest si bila uvek rodu svom.
Budućnost srpska na te’ će pasti.

Presvetli Bože sad nam pomozi,
iznad Srbije sunce da sine.
Živimo časno u miru ,slozi,
Srpkinjo sestro, brate Srbine

LJUBAV I VINO

LJUBAV I VINO  – Vesna Stojković

Ljubav je kao najslađe vino,
prvi gutljaj ti nepca nadraži.
Ispuni se duša nekom milinom.
U glavi se zavrti,a telo oslonac traži.

Ljubav je kao najslađe vino,
ispijaš ga lagano, u slast.
Osećaš se čarobno i fino,
nad svojim razumom izgubiš vlast.

Ljubav i vino, lepota i mladost…
U vrtlogu strasti često se izgubiš.
Sigurnost i spokoj, sreću i radost
osetiš u trenu, kada se zaljubiš.

Kao čaša vina, opija te sreća
što više ga piješ, to više ga želiš,
Znaj, ljubav je utoliko veća,
kada imaš sa kim da je deliš.
®©
Vesna Stojković

POETA

Ne kvasite vinom tek usahlu ranu,

ne budite pesmom zrno moje sreće;

ne lomite mladu bagremovu granu,

ona nikad više procvetati neće.

 

Ne pitajte dušu gde osmeh mi krije,

što život mi uze prokleta kafana;

meni bez nje više do života nije,

bez nje je u duši preduboka rana.

 

A bila je meni muzika što svira,

presvetla misao i sva moja sreća;

ne pevajte pesmu što u srce dira,

ne pevajte pesmu što me na nju seća.

 

Nek utihne pesma u smrtnoj noći,

dok suza u oku sad tiho navire;

bez pesme i vina u pustoj samoći,

ostavljen i tužan pesnik umire.

 

autor

Jovica N. Đorđević

kategorija

odrasli pesnici

Srce – Nenad Đekić

Srce je moje bilo tvrdi kamen,

 u sebe ne pušta ni kapi vode

i čim oseti da počne da mekša,

ono se samo stegne i ode.

 

Moje je srce bilo nekad zdela,

u koju se cedi živ otrov i led

i sve lepo uvene i umre,

ubija ga moga srca jed.

 

To je srce bilo nekad škrinja

što probaše da otvore svi.

Ali niko ne uspe u tome

sve dok nisi desila se ti.

 

Ti taj kamen pretvori u pređu,

svilen jorgan izatka se sam

pa ti uđe pospana u njega

i sad večan snivaš tamo san.

 

Tu sad spavaj skrivena od svega,

nedam nikom da te snenu budi.

Sve dok snevaš, znam da si unutra

topla, nežna skrivena od ljudi.

KOBNA NOĆ

Bio je dovoljan
samo momenat –
zemlja proguta
hiljade života.

Oprezno hodaj
Turskom i Sirijom
pazi da ne zgaziš
prst dok procvetava

Pazi na usta spremna za
poziv “mamice”
Dvaput proveri
nije li trava kosa mlade

Ona presrećna
izgovara “hoću, da”.
Nikada više ne trči
ne bacaj niti kamenčić

Možda povrediš
nadu roditelja
“Evo nam malih
skaču u zagrljaj”

Samo tiho –
pečat večnosti
ostaće živa tajna
među mrtvlima

OČEVA BRIGA – LJiljana Tamburić

OČEVA BRIGA

Poguren čovek hoda dok mraz mu lomi kosti
U ruci nosi sveću i flašu crvenog vina
Njegov ga vinograd čeka ko da mu dolaze gosti
Al ovaj gost je duša kojom već vlada zima.

Rukama starim i hladnim, čovek miluje Čokot
Breme godina nosi na plećima i duši
Zube je stegao jako, ne čuje se ni cvokot
Dok ga hladnoća i magla sve više štipa i guši.

Vinograd nekada beše njegova najveća radost
Od Trifundana, do zadnjeg, ubranog sočnog grozda
Detinjstvo u radu sa ocem i srećnu, bezbrižnu mladost
Veselila je u jesen okićena vinova loza.

Blago se ovo pod nebom još bori da olista
Sinovi odoše davno da tuđe njive oru
A starac sa srcem lava, njegova duša čista
Vinom nazdravlja Bogu, u njivu krene u zoru.

Evo i ovog jutra kad Trifundan osvanu
Oreza prvu gidžu, posipa po njoj vino
Zapali sveću i tamjan, poljubi vinovu granu
Znajući istinu pravu beše mu do neba krivo.

Srce je svoje dao za ovu grudu crnu
Koja mu uzvrati uvek blagom što dušu leči
Kad jednog dana ode pred Boga na istinu
Ko će praviti vino za slavlja njegovoj deci.

Ljiljana Tamburić

ВИНО КАО СУДБИНА

ВИНО КАО СУДБИНА

Вино нам је од давнина,
Било мелем за невоље,
Пред бојеве и ратове,
За јунаке и сватове.

И сад време друго није,
Вино се за здравље пије,
И за Славу и за светке,
За здрав пород и иметке.

Са вином се ране лече,
Од љубавних тешких јада,
Кад уместо крви тече,
Вино наших винограда.

На столу ми флаша вина,
Сапутница из младости,
Што ми душу врелу хлади,
Кад останем без радости.

А кад вина буде више,
И од воде и од крви,
Пламте слике из младости,
Враћају ме успомени.

Лете чаше на све стране,
Од вина је све црвено,
А у души љуте ране,
Отворене, разјапљене.

И не жалим винске чаше,
Мојом руком поломљене,
Кад кроз вене вино тече,
Чаше су за једно вече.

Опет сета, опет туга,
Жал за прошлим не нестаје,
Од живота још остаде,
Да се с вином не престаје.

А кад душа спас пронађе,
У чашама рујног вина,
Ето спаса за све јаде,
Ето вина, ето мене.

(C) Драгојло Јовић

ПУТ РУЖАМА ПОСУТ – Душан Комазец

Пут ружама посут нестао у блату
обрастао трњем, некада у злату!
Сав у обрисима и нема га, где је?
Не да се пронаћи, прах веје ли, веје!

Некада јунаци, а сад безоблични
духови прошлости и нимало вични
даху ветра новог ког будућност иште.
Од сећања, њима оста пепелиште!

„Небеска калдрма” није више златна!
Прошетати нећеш, јер је бесповратна
улица, ком ходе слободе весници.
Одавно је нису походили свици.

Још само хук река успомене давне
на предаке буди, јер су земље славне
синови најбољи у небеском пламу
и никога нема да разгрне таму!