ЗНАК- Драган Милошевић

ЗНАК
Од потопа све до данашњих дана,
зацари се звер црна међ’ људима.
Душама створи на хиљаде рана
и окамени срца у грудима.

Из дана у дан сав разум се губи
ко звер човек на човека кидише,
све више своје зло у себи љуби.
Ближњему своме из срца крв сише

Али данас, ко некад у потопу,
нема руке да прихвати мира знак.
Знајте Он прати сваку нашу стопу,
за сва људска зла спрема нам вечни мрак

Нема више на Јордану крштења,
ни знака доласка Сина спасења

СЛОВЕНСКА БРАЋО – Драган Милошевић

СЛОВЕНСКА БРАЋО

Знате ли словенска браћо, ма како се сада звали,
преци наши шта су нам оставили, шта су нам дали?

Оставили су нам веру, част, језик, порекло и ум
земље наше родне, младост, будућност и словенски хум.

Због искрене вере наше и хода стазама Творца,
од давнина из заласка сунца мимо Божје страже,
скупише се подмукле звери са конопца и коца,
на нашој проливеној крви, опстанак свој да траже.

Зато знајте словенска браћо вере ма било које
још од давнина постали су свесни слабости своје.
Частан и поштен бој са нама никад’ нису добили,
брата на брата хушкају да не би крв своју лили
Настави са читањем “СЛОВЕНСКА БРАЋО – Драган Милошевић”

ZABORAV- Dragan Milošević

ZABORAV

Odlaziš ?
Nakon svega Ti odlaziš.
Ne, ne traži izgovor
Nije Ti potreban.

Kad neko zaborav nađe
Njemu ne treba opravdanje.

Kad neko zaborav nađe
na sve one dane
provedene u zanosu
ljubavi i sreće,
na šetnje kraj reke,
na zagrljaje strasne.

Kad neko zaborav nađe
na poljupce od srca date
na sate šapata čiji svedok
perjani jastuk beše.

Kad neko zaborav nađe
na klupu u parku,
koja pamti sva obećanja
na vernost i ljubav večnu.

Kad zaborav nađe neko,
njemu ne treba opravdanje
zašto odlazi.

Zato idi.
Ne okreći se
I ćuti.
Samo ćuti.
Ne dozvoli
da reči pokvare,
sva moja sećanja iz
Tvog zaborava.

Dragan Milošević
26. 11. 2023.
B E O G R A D

КУДРЕЧ (е) – Драган Милошевић

КУДРЕЧ(е)
(по легенди из мог родног краја)

Црква мала на недаће свикла
у шуми која векове броји,
из земље свете ко да је никла
на пропланку крај извора стоји.

У рано јутро кад зора руди,
док се орлово чује кликтање,
започе сунце шуму да буди.
Јутарње службе чу се појање.

С’љубављу и са вером у Христа
народ моли и клања до пода
Не слути да човек срца чиста
Нехотично тајну цркву ода

Топот коња прекиде Божји мир,
бесни аскер у олтар улете,
кретоше злотвори у крвав пир.
Самртни ропац небу полете

Турским зверима би мало крви
од Христове нејачи поклане,
к’о вук кад се на стадо острви
у лудилу зла не зна да стане.

Ка небу се вину пламен и дим.
Горе иконе и верника крв
Гори крст и Божји пастир над њим.
Горе преживели и људска стрв.

Тежином својом крв и пепео
свету земљу под собом стиснуше.
Извор мали за нејач стрепео,
место воде сузе му кретоше

Из извора поток суза крену
у долину тугу да објави,
да понесе мученика сену,
свирепост да се не заборави

Векови прошли заборав траже,
изгуби се сећање на жртве.
Потока нема да прошлост каже.
Људи не пале свеће за мртве.

Језеро се шири, нечији хир,
долином куда је поток тек’о
и нико не памти крвави пир
нити зна шта је мученик рек’о.

Поток суза као да пркоси.
У немоћи и очају свако вече,
над језером ветар шапат носи:
„Праштај Боже. Куд рече, куд рече…“

ЈУТРО- Драган милошевић

ЈУТРО

Под будним оком Његовим, што нас гледа
Ко прсти мајке , брижне, љубави пуне
Што мрсе густу косу, вољеног чеда
Сунчеви зраци разгоне сене Луне

Светло од Бога дато да зором руди
у јутро рано, земљу милује чедно.
Топлотом својом вечност и живот буди
у сваком бићу отапа срце ледно.

Волимо ближње наше будимо јутра
Отерајмо таму будимо сунца зрак
за наше лепше данас за боље сутра

Љубав из душа ближњих нек’ отера мрак
јер јутро живота у тами се губи.
Љуби ближњег к’о јутро што земљу љуби.

ČUJ SRBINE-Dragan Milošević

ČUJ SRBINE

Čuj sad Srbine, domovine zov,
dušama srpskim priprema se zlo.
Zveri kopaju, posmrtni nam rov,
večna im želja da nas uzme tlo.

Vetruština zla, zapadna stiže,
slovenske krvi da nam ispije,
brata na brata podmuklo diže,
kradući suze što nejač lije.

Čuj sad Srbine, veruj bratu svom,
vremena teška sada nam stižu.
Zlo sa zapada sprema sada lom
dok poturice stope mu ližu.

Mržnja njihova na nas se svali,
ne danas samo, uvek to biva.
Ne znamo zašto, da l’ što smo mali?
Da nestanemo to im se sniva.

Zemlju nam seku, našu Srbiju,
svaki naš grumen da uzmu žele,
razum, um i svest da nam ubiju
a zemlje naše svima da dele.

Ucenjuju nas, dušu nam lome.
Arbanasima, gujama ljutim,
državu prave, ne znaju kome.
Njihovu sreću im lošu slutim.

Zakunimo se , brate Srbine
majci Srbiji: zlo dirnut neće
svu nejač njenu, šume, ledine,
naše ikone,slave i sveće

Zakunimo se na Krstu brate,
nećemo dati reku i njivu,
zveri zapadne sad neka shvate
oteti neće ni jednu šljivu

Sestre i braćo, srpskoga roda
decu radjajte da nas je više,
Srbiji majci dajte poroda
da svaka kuća kolevke njiše.

Srpkinjo sestro, potomstvo nam daj
sve uzimaju zapadne ale.
Nek ih zaslepi naše dece sjaj,
videće oni čiji dom pale.

Sestro Srpkinjo čuvaj srpski dom.
Ne dozvoli nam gubitak časti,
savest si bila uvek rodu svom.
Budućnost srpska na te’ će pasti.

Presvetli Bože sad nam pomozi,
iznad Srbije sunce da sine.
Živimo časno u miru ,slozi,
Srpkinjo sestro, brate Srbine

Dragan Milošević -VIŠE NE ZNAM NI KOJA SU VREMENA

VIŠE NE ZNAM NI KOJA SU VREMENA

Duša mi je puna tuge i boli,
bezdušno srce kuca u toj ženi.
Sam Bog zna da l’ me ljubi da l’ me voli,
ponekad je nalik ledenoj steni.

Tako se nadah da ću srećan biti:
da me poljupca njenog dah dotakne,
da pred drugima ljubav neće kriti
iz zagrljaja mog nikud’ da makne.

Poljubac mi njen dođe iznenada,
još više počeh zbog nje da ludim.
Osećam dolazi neka nova nada.

Život mi postade košmarna sena.
Jave se bojim , da se ne probudim,
strah da ne ode, da je ne izgubim

Više ne znam ni koja su vremena.

BEOGRAD
07.12.2022.

MOLITVA MILOŠA OBILIĆA – Dragan Milošević

MOLITVA MILOŠA OBILIĆA

Stvoritelju, Oče, Svevideći,
današnja je moć i volja Tvoja;
molim Ti se ponizno, klečeći,
da me ne izda desnica moja.

Stvoritelju naš daj mi razuma,
viteštvo i čast da ne izgubim;
zanos boja briše sve iz uma,
pa i ono što najviše ljubim.

Oče, snage mi daj za krvav boj,
snage, Sina Tvoga da odbranim;
u njega ne veruje turski soj,
njihovu neveru da sahranim.

Svevidu, Ti srpsko znaš poreklo,
od iskona ga prati žena plač;
al’ Srpstvo nikad’ nije pokleklo,
pomozi da odbranimo nejač.

Oprosti Bože, moram da krenem,
srpski barjak na koplju se vije;
vitezima na čelo da stanem,
nemilosrdno boj se već bije.

Krst sveti stavi na pleća moja,
ne daj u boju da duhom klonem;
neka bude moć i volja Tvoja,
oprosti Bože što u krv tonem.

TRČI, TRČI STOJANE-Dragan Milošević

Stojanu Iliću, maratoncu koji je u 70-oj godini istrčao maraton na Antarktiku
i svima koji ne poznaju prepreke koje život stvara.

TRČI, TRČI STOJANE

Hodom laganim si hodio,
U svet za hlebom si krenuo,
Medju tudjine gnezdo svio,
Znojem sigurnost sagradio.
Dodje vreme mira, spokoja.
Al’ tada, bez ikakvih muka,
Pod stare dane iz ponosa,
Proključa srpska krv u tebi.
Napeše se mišice nogu
Ko’ tetive staroga luka.

Polete strela i cilj dade,
Kilometra četrdeset dva.
Iskušenje za te’ veliko,
Zašto tako daleko pade?
Od Arktika do Antarktika
I preko kontinenata svih,
Trku za trkom telo niže.
Kilometri po svetu lete,
Godine u trenu prolaze
Umor u kosti tvoje stiže.

Odmori. U Srbiju dodji,
udahni ljubav rodne grude,
osveži krv venama svojim
u odlučne pohode podji.
U srcu i nogama svojim
ponesi grumen zemlje ove,
da svet vidi šta Srbin može
i da sazna da ti se ljubav,
rodna zemlja, Srbijom zove.

Kad sneg pada i kiša lije,
Kad sunce poslednji dah cedi,
trči, trči Stojane, trči
za ponos i slavu Srbije.

STARI GAVRAN-Dragan Milošević

STARI GAVRAN

Stani! Kuda se guraš gavrane stari?
Medj’ sokole, jastrebove i orliće,
osim starih vrana ko još za te mari?
Ne guraj se medju raspevane ptiće.

Kome je do tvog graktanja sada stalo.
Beži odatle, što dalje u planine,
žudnje za životom ostalo je malo,
pusti mladost neka leti u visine.

Sakri svoja stara, obelela krila,
očerupanoj vrani pod tamne skute.
Na nebu je pesma gnezdo tebi svila

Leteo si smelo pesme snevajući
Raspevane ševe k’o da nešto slute:
ne umiru baš sve ptice pevajući